Zašto volim tvrđave?
Moja fascinacija tvrđavama nije novijeg datuma. Historija je oduvijek zauzimala značajan prostor u hodnicima moga mozga, gotovo jednako velik kao geografija. Jedno od prvih sjećanja koje vezujem za tvrđave vraća me u 2009. ili 2010. godinu, kada smo na nastavi historije u srednjoj školi obrađivali srednjovjekovne gradove Bosne. Za referat sam dobila Vranduk. Pripremila sam sve što sam mogla pronaći u izvorima (ona vremena kad si letio u biblioteku po sve moguće knjige) i odlučila da mi referat nije dovoljan – morala sam otići tamo. Bila sam spremna da usred decembra, tokom zimskog raspusta, iz Moševca uhvatim autobus za Vranduk. Međutim, autobuska karta bila je daleko izvan budžeta koji je jedna srednjoškolka mogla izdvojiti za vrijeme raspusta i to za takav istraživački poduhvat. Od tog putovanja, dakle, nije bilo ništa, ali kasnije sam nadoknadila i Vranduk i ponešto od tog prvog razočarenja (vidi sliku :D).
Historiju sam oduvijek voljela gotovo jednako kao geografiju. Možda mi je pružala čak i više prostora za kreativnost jer je nikada nisam doživljavala samo kao niz godina, ratova, vladara i administrativnih promjena. Dok sam čitala o nekom periodu, gotovo bih se automatski pokušala smjestiti u njega.
Najčešće bih počinjala od srednjeg vijeka. U mojoj zamišljenoj verziji to je bilo tmurno vrijeme tvrđava, blatnjavog tla i vatre naložene unutar kamenih zidina. Imala bih nekoliko knjiga ili razbucanih papira, neki topli napitak i dovoljno dnevne svjetlosti za čitanje i pisanje – jer navečer, razumljivo, nema struje. Bila je to prilično skromna, ali meni sasvim prihvatljiva srednjovjekovna egzistencija.
U osmanskom periodu zamišljala sam se u nekoj ranijem prototipu orijentalne sobe, na kauču, s fildžanom kafe u ruci, dok vodim ljetopis. U austrougarskom periodu svoje sam djelovanje poistovjećivala s Milenom Mrazović. Osim što je bila izuzetno inteligentna, obrazovana i aktivna žena za vrijeme u kojem je živjela, njena vanjština, a posebno frizura i lančić (vidi mural na Pofalćima :D) savršeno su se uklapali u moju ljubav prema modi. Ako se već moram zamišljati u prošlosti, onda želim znati i šta bih u toj prošlosti nosila. Zanimljivo je da sam se u gotovo svakom historijskom periodu zamišljala upravo u Bosni. Za to ću okriviti Malcolma, Klaića, Preloga i ostatak moje historijske ekipe, čije su mi stranice pokazivale da prošlost Bosne nije blijeda pozadina velikih evropskih događaja, nego slojevit i gust životni prostor.
Ali zašto baš tvrđave?
Prvo, razmotrite njihov položaj. Tvrđava je gotovo uvijek udaljena, osamljena, oprezna i pomalo sakrivena. Smještena je daleko od vreve, uzdignuta na brijegu ili stijeni, dovoljno opremljena da iz nje ne moraš često izlaziti. Istovremeno, bez obzira na svoju udaljenost, nikada nije potpuno zapostavljena. Uvijek je na meti nekoga ili nečega. Oko nje se susreću vojske, politički interesi, novi svjetonazori, glasnici, trgovci i špijuni. Dakle, nikada nije dosadno.
Tvrđava je izdignuta dovoljno da vidiš, a udaljena dovoljno da ne budeš u centru. Možda je upravo to njen položaj koji mi se najviše dopada. Privlači me i sama logika njene gradnje, monumentalnost, visina, prostranost i zatvorenost. Tvrđava ima jasne granice prema vanjskom svijetu, ali je istovremeno isturena prema prostranstvu. Njeni zidovi zatvaraju i štite, dok se s kula pogled otvara prema čitavom carstvu pejzaža, gotovo uvijek zanosnom. U njoj se susreću dvije naizgled suprotne potrebe – potreba za sigurnošću i potreba za pregledom svijeta.
A onda je tu i činjenica da je građena tako da je čuvaju naoružane trupe. Možeš, barem u mojoj verziji srednjeg vijeka, potpuno mirno čitati dok neko drugi stražari na zidinama. Priznat ćete, to je gotovo idealan životni aranžman.
Ipak, najzanimljivije su mi tvrđave koje je teško pronaći čak i na karti. One do kojih ne vodi označen put, one koje nisu obnovljene, osvijetljene i opremljene tablama, suvenirnicama i ugostiteljskim objektima. Posebno me privlače lokaliteti na kojima je od nekadašnjeg grada ostalo tek nekoliko kamenova obraslih travom. Tada gledam i tabirim prostor. Pokušavam zamisliti gdje su bili zidovi, gdje ulaz, gdje kula, šta se još krije ispod zemlje i može li se iz ostataka današnjeg pejzaža iščitati nekadašnji život. Razmišljam o tome može li išta ponovo izgledati kao prije – i bi li uopće trebalo. Takva mjesta navode me da mislim i o ljudskoj snazi. O ljudima koji su bez savremenih mašina dopremali sedru iz riječnih korita ili krečnjak s okolnih brda. O rukama koje su tesale, prenosile i slagale kamen. O vremenu u kojem je ono što danas nazivamo alternativnim, sporim ili tradicionalnim načinom gradnje bilo jedini mogući način.
Tvrđave me podsjećaju da nijedno vrijeme samo sebe ne smatra prolaznim. Ljudi koji su ih gradili vjerovatno nisu razmišljali o tome da će se njihovi gradovi jednog dana pretvoriti u nekoliko kamenova čiji će položaj neko pokušavati rekonstruirati. Gradili su ih kao trajna središta moći, sigurnosti i života. Danas ih posmatramo kao ostatke prošlosti i pitamo se šta je sve dovelo do našeg vremena. Mnogo se rjeđe pitamo kuda vodi ovo naše danas? Hoće li neko u dalekoj budućnosti pronaći ostatke naših staklenih građevina, metalnih liftova i betonskih konstrukcija? Hoće li pokušavati rekonstruirati način na koji smo živjeli? Možda će se neka buduća civilizacija iskreno čuditi činjenici da smo visinske razlike između spratova savladavali liftovima, a ne nekom vrstom katapultacije. Prilično sramotno :D.
Tvrđave, dakle, volim zato što istovremeno pripadaju i historiji i geografiji. Zato mi je cilj obići što više tvrđava i pisati o njima, posebno o onima na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Želim ih pronalaziti, posmatrati njihove položaje, čitati njihove slojeve i bilježiti ono što je od njih ostalo. Možda se time ne može vratiti njihov nekadašnji izgled, ali se može sačuvati barem dio njihove priče. A možda je upravo to moj najtačniji odgovor na pitanje zašto volim tvrđave? Zato što su dovoljno daleko da u njima mogu tražiti tišinu, dovoljno visoko da s njih mogu posmatrati svijet i dovoljno stare da me neprestano podsjećaju kako ni ono što danas smatramo čvrstim i trajnim ne mora zauvijek ostati takvo.
