U čemu smo dobri?
Ovo je subjektivni osvrt na pretjeranu upotrebu mašinske inteligencije u svim aspektima ljudskog djelovanja.
Znanje, a posljedično i inovativnost, kroz milenije su osiguravali prisustvo čovjeka na ovoj planeti. Spoznaja stvarnosti bila je gorivo života, a izumi i otkrića odredili su nas kao najrazvijeniju vrstu. U toj dinamici stvaranja čovjek je imao centralno mjesto. Mozak, mašta i trud bili su glavni motori, ne Darwinove, već ove druge, tenološke i naučne evolucije. Sve velike transformacije, pozitivne ili negativne, nosile su ljudski otisak.
Svijet je do sada funkcionisao po relativno poznatom obrascu: manja skupina ljudi pokretala je revolucije, naučne, tehničke, industrijske ili političke; a čovječanstvo se transformisalo. Taj put je obično vodio ka progresu (ako zanemarimo ekološke posljedice i klimatske promjene, o kojima se danas ionako ne prestaje govoriti). Analizom historijskih epoha vidimo da su sve tranzicije – iz rata u mir, iz jednog sistema u drugi – gotovo uvijek bile propraćene napretkom, naročito u nauci. Nauka je bila generator promjene, čak i onda kada su izumi, poput Nobelovih ili Oppenheimerovih, otvarali moralne dileme.
Tehnološki razvoj išao je ruku pod ruku s naučnim. Ko je to ignorisao, pogrešno je čitao budućnost. Odrastajući uz te obrasce, danas ne mogu ne primijetiti nagli zaokret. Taj shift donijela je posljednja industrijska revolucija, koja je iznjedrila mašinsku inteligenciju. Po prvi put, čovjek nije u središtu procesa progresa. Paradoksalno, upravo čovjek je stvorio tu inteligenciju.
Ne osvrćući se sada na širi kulturni kontekst (pandemija nam je i sama donijela drastične promjene životnih obrazaca), želim se zadržati na suštini: šta zapravo znači ova nova umotvorina? U nauci se može činiti kao novo sunce, ali ne smijemo zanemariti etičku dimenziju. Pitanja i teme koja mi se nameću, upućujem pametnijima od sebe, a možda čak i ChatGPT-u:
- Ako ovo što zovemo umjetnom inteligencijom ima kapacitet da uči, interpretira i predlaže, trebamo li se vratiti na definiciju same inteligencije? Je li ona i dalje ekskluzivno ljudska, ili postaje širi koncept, hibridan i dijeljen s mašinama?
- Historijski gledano, rivalitet i kompeticija gurali su ljude naprijed , od Newtona i Leibniza, do Tesle i Edisona. Ako sada mašina ‘odrađuje’ dio posla, da li nestaje zdrava ljudska konkurencija? Ili se, naprotiv, otvara nova, između čovjeka i njegovog vlastitog izuma?
- Danas se status u nauci mjeri brojem radova i citata. Ako ChatGPT može ubrzati taj proces, gdje ostaje prostor za kritičko promišljanje? Brzina ne znači i kvalitet, no sistem to ne prepoznaje.
- Ako softver zna objasniti statistiku, student će ga možda pitati prije nego nasavnika. Da li je onda njegova uloga da ostane samo moderator ili mora redefinisati svoj identitet nastavnika, kao onog koji daje smisao, a ne samo informaciju?
- Ako se radovi proizvode nevjerovatnom brzinom, ostaje li uopće vremena da ih iko čita? Možda postajemo civilizacija pisaca koje niko ne čita, zatrpani vlastitom proizvodnjom.
S jedne strane, ne mogu se ne zabrinuti nad ovim temama. S druge strane, ne mogu poreći ni očitu korist, uštedu vremena, lakši pristup informacijama, efikasnost. Kada sam prvi put koristila ChatGPT da mi skrati vrijeme uređivanja teksta, osjetila sam olakšanje, ali i krivnju. Kao da sam preskočila vlastiti mentalni trening. Ušteda vremena je opojna, ali da li nas čini slabijima? Upravo tu leži suštinsko pitanje etike i kompetencija. Ako mašina radi umjesto nas, da li gubimo ono što nas je stoljećima činilo kreativnima i inovativnima? Kako se odbraniti od te zavisnosti?