Šta ostane kad nestane afilijacija?
Ne mogu, a da se ne osvrnem na svoje donedavno iskustvo i ono što trenutno živim. Nakon sedam godina provedenih u akademiji, završenog i odbranjenog doktorata, nekoliko objavljenih radova i mnogo godina posvećenih temama koje su me zaista zanimale, došlo je vrijeme za one velike odluke koje ne stanu uredno u CV. One koje od čovjeka traže da bira između sigurnosti i promjene, između života koji je već ispisan i života koji tek treba osmisliti. Mislim da imam pravo govoriti o akademiji, barem onoliko koliko sam se tih sedam ljeta u njoj grijala i hladila, rasla i umarala se, učila i još mnogo toga. A ipak, da budem poštena, dan kada sam se u njoj zaposlila bio je jedan od najljepših dana u mom životu. Bio je to dan kada sam, barem sam tada tako mislila, verificirala sve ono teško i naporno kroz šta sam prošla tokom obrazovanja. Dan kada sam dobila krov nad karijerom. Zaštitu. Sigurnost. Instituciju iza sebe. I još kada vam neko, onako profesorski, kaže: „Ovdje se teško upada, ali još teže ispada“, kako da ne osjetite da ste ušli u neku vrstu odabrane zone? A budimo realni, čovjek sam od krvi i mesa, nisam imuna na efekte ega, na roditeljski ponos, na onu gotovo folklornu radost kada mogu reći da njihova kćer radi na fakultetu i, za ime Boga, predaje. Nema veze što si asistent. U očima svijeta, ti si već profesor. I ta riječ, koliko god akademski netačna bila, zvuči veliko. Zvuči kao da si stigao.
Ne želim da ovo bude priča protiv akademije. Niti kritika radi kritike. Da nije bilo važnih odluka i važnih ljudi u mom životu, vjerovatno nikada ne bih ni izašla iz nje. Možda bih uredno nastavila putem kojim se od mene očekivalo da idem; doktorat, rad, izbor u više zvanje, docenture, pa dalje. Nije to mala stvar. Naprotiv. Akademija daje mnogo, počevši od strukture, legitimiteta, mreže, formalnog identitet, a najviše osjećaja da pripadaš nečemu većem od sebe. Sedam godina sam živjela i u tim finim, gotovo ceremonijalnim „Vi“ relacijama, i u svijesti da iza mog imena stoji institucija. Nisam tada ni razmišljala koliko to zapravo olakšava život, sve dok više nije stajala.
A onda je došao prelomni trenutak. Nakon godina pisanja doktorata i pune asistentske norme na univerzitetu, trebalo je odlučiti da li ostati na putanji koja vodi prema izboru u docenta i jednoj vrsti konačne profesionalne autonomije, ili napustiti akademske beneficije, preseliti se u drugu državu, udati se, početi graditi život drugdje, bez posla, ali sa titulom koju ne možeš baš spakovati u kofer i prenijeti preko granice kao zimsku jaknu. I tu počinje moj susret s onim što se danas zove independent researcher. Na našem jeziku to zvuči i pomalo gordo i pomalo tužno - nezavisni istraživač. Kao da ste istovremeno slobodni i ničiji. Kao da imate znanje, ali nemate adresu. Imate iskustvo, ali ne i kancelariju. Imate ime, ali više ne i zaglavlje.
Dok sam rješavala administraciju u toj drugoj državi, u kojoj nisam mogla ponijeti svoj akademski posao, ali jesam svoje akademsko iskustvo, odlučila sam nastaviti pisati. Nastaviti istraživati. Nastaviti tamo gdje sam stala, samo bez zaštitnog zida institucije. I moram priznati, to iskustvo me iznenadilo više nego što sam očekivala. Prije svega, shvatila sam šta ti u nauci može ponuditi slobodno vrijeme. Koliko je moćno istraživati i objavljivati onda kada ne moraš. Tu se, možda bolje nego igdje, pokaže da li ti je nauka zanimanje ili ljubav. Kada nema norme, nema kolektivnih sastanaka, nema institucionalnog pritiska, nema formalne dužnosti, a ti i dalje otvaraš Word, slažeš reference, pišeš uvod, dorađuješ tabele i šalješ tekstove u časopise, onda znaš da te to zaista pokreće. Shvatila sam i nešto drugo; sloboda da istražuješ, pišeš i širiš znanje zna biti opojna. Kad vidiš da možeš, vuče te dalje. Kad otkriješ da i bez sistema iza sebe možeš misliti, raditi i objavljivati, postaneš još gladniji rada. I da, priznat ću bez lažne skromnosti, postoji i posebna radost u tome da vidiš svoje ime u časopisu, ali još veća u tome da znaš da si osvijetlio neku temu, otvorio neko pitanje, artikulirao problem koji bi inače ostao u mraku. To je gorivo koje te tjera dalje. U tom smislu, biti nezavisni istraživač nosi i jednu ogromnu prednost, lišen si dijela pritiska. Ne razmišljaš da li nečim štetiš instituciji. Ne vagaš stalno kako će nešto zvučati „interno“. Nemaš obavezu da misao prilagođavaš kućnom redu. I to jeste oslobađajuće. Ali, kao i sve drugo, i ova priča ima drugu stranu medalje.
...jer nauka, koliko god voljela sebe predstavljati kao prostor slobodne misli, danas itekako živi od metrika, vidljivosti, citatnih baza, rangiranja i afilijacija. Scientometrija je, po mom mišljenju, jedno od većih zala savremene akademije. Razumijem njenu logiku, svijet želi brojke, učinak mora biti mjerljiv, a mjerljivost je valuta savremenog kapitalizma. Ali ipak ostaje pitanje koliko je sve to primjenjivo na polje koje bi, barem u idealnom smislu, trebalo vrednovati ideju, originalnost i doprinos, a ne samo ime institucije ispod naslova rada. Jer nemojmo se lagati, afilijacija pomaže. Ona časopisu šalje signal ozbiljnosti, otvara vrata umrežavanju, čini autora vidljivijim, lakše prepoznatljivim, možda i poželjnijim. U tom smislu, nezavisni istraživač ulazi u igru bez jednog važnog aduta. I zato se sasvim legitimno pitam, koliko se ljudi zaista žele umrežavati s nekim ko nema instituciju iza sebe? Koliko su časopisi otvoreni za rad koji je isključivo plod jednog takvog, samostalnog puta? To tek treba da otkrijem. Dosad sam, kao nezavisni istraživač, pisala s kolegama koji imaju afilijacije, pa prolaz kroz časopise nije bio posebno problematičan. Ali pravi test tek dolazi onda kada rad ostane samo tvoj. Bez institucionalnog potpisa koji mu daje dodatnu težinu prije nego što je iko pročitao ijednu rečenicu.
Zato sam se morala osvrnuti na to šta znači biti nezavisan u svijetu koji i dalje duboko vjeruje pečatu i adresi. Biti independent researcher (više je sexy na engleskom) može biti lijepo. Može biti čak i dostojanstveno, oslobađajuće i intelektualno plodno. Ali pod jednim važnim uslovom, da imaš od čega živjeti. Jer sloboda je uzvišena kategorija samo dok nije gladna. Jer nauka jeste ljubav, ali frižider, nažalost, još uvijek više poštuje platu nego strast prema istraživanju.