Razgovor
Nerijetko se u posljednje vrijeme uhvatim kako analiziram svoje sagovornike kroz način na koji govore, slušaju i učestvuju u dijalogu. Istovremeno analiziram i vlastitu povratnu reakciju u tom komunikacijskom doživljaju, pokušavajući prepoznati i svoja ponašanja.
Prvo što sam zaključila jeste da ljudi vrlo često previše pričaju o irelevantnostima. Toliko je pukog ponavljanja slučajnih situacija koje ne vode nikakvoj novoj spoznaji, nego ostaju samo na nivou razmjene. Ne mogu reći ni razmjene iskustva, jer iskustvo ipak podrazumijeva neku naknadnu svijest, neki trag. Ovdje je često riječ samo o prepričavanju situacija koje su, u svojoj suštini, potpuno beznačajne.
Primijetila sam i minimalan napor u slušanju. Komunikacija se sve češće svodi na takmičenje u tome ko će više reći ili ko će vlastitu verziju priče učiniti dramatičnijom od prethodne. Rijetko čujem stvarni osvrt na ono što je neko rekao. Još rjeđe čujem pitanje koje proizlazi iz pažnje. Najčešće se odgovor svodi na sličnu ili istu situaciju iz vlastite palete iskustava. Sve manje primjećujem pitanja u razgovoru. Mislim na pitanja koja nisu postavljena tek da se razgovor održi, nego izraz istinske znatiželje. Sve je više samokonstatacija. Ljudi kao da ne ulaze u razgovor da bi nešto saznali, nego da bi potvrdili ono što su već unaprijed mislili, najčešće o drugima. Vrlo je malo razgovora o idejama ili stvarima koje nas zaista pomjeraju. Znam, i sama ova misao može zvučati kao kliše. Ali sve češće mi se čini da su razgovori ispunjeni uglavnom nezadovoljstvom ili kritikom nečega. Gotovo svi su, barem deklarativno, u fazi povratka iskonskoj majci prirodi i načelima konvencionalnijeg života. Pri tome se taj povratak često predstavlja kao viši stepen svijesti. Meni se čini da i u tome ima mnogo poze. Nije svako odbacivanje savremenog svijeta nužno mudrost, kao što ni svako prihvatanje novog nije nužno površnost.
Primjećujem i da je sve manje šale. Opreznost vlada razgovorima. Strah da ćeš nekoga uvrijediti ili slučajno preći neku nevidljivu granicu često nadvlada spontanost.
Eto, imala bih još štošta reći, ali neka ostane na ovome. Možda je dovoljno i priznanje da i sama nerijetko zapadam u iste obrasce. I sama nekad govorim previše, slušam manje nego što mislim i odgovaram iz vlastite potrebe da se prepoznam u tuđoj priči. Ali hajde, možda se ipak računa to što ih barem ponekad prepoznam. Bit će da smo, u toj potrebi da govorimo, zaboravili govoriti dobro. I da smo, u želji da izgledamo dublje, samo pronašli novi jezik za stare oblike samopotvrđivanja.