Principi iza leđa
Transfer principles, not models.
Ovo sam danas čula na konferenciji zbog koje sam prevalila put od Zadra do Zagreba.
„Šta će ti to?“, upitaše me bližnji.
„Pa eto, radi reference“, rekoh, „a i da čujem nešto novo.“
I bilo je tu svašta novoga. Istina, više modela nego principa. Organizacija me oduvala. Sve je bilo na svom mjestu, sve je funkcionisalo. Posebno mi je bilo zanimljivo što je uključena Evropska unija (pazi novine), i to na temu nekretnina i stanovanja. Eto ga, keš se valja već kad spomeneš nekretnine, a kamoli kad im pridružiš evropske projekte.
Neću dužiti i pametovati, ali čulo se mnogo koncepata. Bauhaus – ne onaj sa Wassily stolicom, nego neki evropski ili ti ga horajzn, genius loci u arhitekturi, nezaobilazni održivi razvoj i zeleni grad. Helem, moderni, seksi termini oko kojih se razvija čitava krošnja teorija i dobrih primjera. Čovjek se malo obrazuje i zadivi, a onda baci misao kako će sve to izgledati kad siđe sa slajda među stvarne zgrade i stvarne ljude (zamisli kako bi ovo bilo slušati nekome iz Tibre :D).
A onda me ponovo nešto uštipnulo i podsjetilo da smo u novoj eri rada. Prezentacije estetski i tehnički gotovo savršene. Bez ijednog tipfelera koji bih uspjela primijetiti. Savršeno obojene pozadine, uredno raspoređene rečenice, duge crtice – ma sve savršeno strukturiano. Podsjeti me to koliko nam digitalni asistenti danas mogu pomoći da misao dotjeramo do visokog sjaja. I neka. Bilo bi krajnje licemjerno omalovažavati sistem koji pomaže i meni, a prilično neinteligentno okrenuti leđa njegovom prodoru i funkciji.
Potom me uznemirio novi oblik konferencijske interakcije.
Umjesto da se predstaviš, podigneš ruku i postaviš pitanje, uneseš kod u svog najmilijeg asistenta, smartfon. Na linku te čekaju njihova pitanja, prostor za tvoje pitanje, ocjene panela, sesije i izlagača. Tvoj stav potom ulazi u društvo ostalih stavova i do autora prezentacije stiže preko odlično pripremljenog voditelja. Čovjeka koji zna šta radi. Sjećam se onog starog konferencijskog stresa. Stojiš pred ljudima, smeten od vlastitih slajdova i moliš Boga da te niko ništa ne pita. Danas smo, izgleda, i tom stresu doskočili. Pitanje prvo mora proći kroz telefon.
Kao hajlajt dana izdvojila bih jednog starijeg gospodina koji je, onako neakademski i nekonferencijski iskreno, rekao ono što je mene žuljalo.
„Izgubili smo kulturu dijaloga. Zašto nešto ne prokomentarišemo i usmeno?“
Vispreni voditelj dočekao ga je objašnjenjem o štednji vremena i efikasnosti. Dok je govorio, njegove su se riječi simultano pojavljivale na ekranu iza njega, na engleskom jeziku. WTF. Čovjek zatraži razgovor, a dobije objašnjenje zašto je efikasnije da ga ne vodimo.
Saznala sam i za Padlet, digitalnu ploču na kojoj svi mogu pisati i razmjenjivati ideje, a organizatori ih naknadno pregledati. Sve ostaje zabilježeno i dostupno, stari moj. Sjajno. Samo mi se učinilo neobičnim da prevalimo tolike kilometre, sjednemo jedni pored drugih i onda svoje misli šaljemo na zajednički ekran. Prvo blehnemo u mobitel, pa prebacimo pogled na veliki projektor. Nema uleta poput onog Heisenbergovog na Schrondingerovom predavanju, ako Labatuteove 'činjenice' nisu fikcija (ok, pretjerah ga).
Na konferenciji o stanovanju i gradovima, dakle o prostorima u kojima ljudi žive jedni s drugima, razgovor među prisutnima postao je stvar procedure. Ironija je tim veća što se kao jedno od praktičnih rješenja održivog stanovanja ističe bolja komunikacija između donosilaca odluka i korisnika. Komunikacija je, dakle, poželjna. Samo da ne probije satnicu.
I eto nas opet kod principa. Ne znam gdje je model, ali znam da je princip ostao iza leđa.