Prčvara
Nekad ovaj kolumnski prostor počnem shvatati kao dnevnik. Sreća pa nemam veliku publiku koja bi me mogla prozvati zbog tog rastezljivog razumijevanja književnih formi. No evo, lijepo je zabilježiti poneki redak i malo se olakšati.
Danas se osjećam kao podmornica pred implozijom. Izvana pritisak, iznutra konstrukcija koja je precijenila vlastitu izdržljivost. Previše je vanjskih podražaja koje moje visoko senzibilno biće kontinuirano pretvara u zadatke. Neko nešto kaže, požali se, zatreba pomoć, a u meni se već otvara radni nalog. Bez provjere kapaciteta, nadležnosti i toga je li iko uopće tražio da baš ja nešto poduzmem.
A ne ide. Koliko god htjela nekome ugoditi i pomoći, neke su stvari izvan moje moći i mogućnosti. Razumijem ja to načelno. U praksi se ponašam kao da samo trebam uložiti još malo sebe pa će se i za to naći rješenje.
Sve bi to bilo odlično da nakon pomaganja osjetim neko olakšanje. Ono fino zadovoljstvo da sam nešto učinila i sada mogu nastaviti sa svojim danom. Kod mene, međutim, nastupi neka vrsta postdrenažne iscrpljenosti. Znam da je do mojih neposlušnih filtera i racija koji se u ključnom trenutku povuče i prepusti upravljanje osjećaju odgovornosti za sve živo. Ali jebiga, i meni treba gorivo.
Jutros sam ustala i već do podne bila toliko iscrpljena da sam jedva stajala na nogama. A samo sam odgovorila na mail i napravila doručak. Kad tako napišem, i sama sebi zvučim malo sumnjivo. Ali valjda se u taj jedan mail i taj jedan doručak sruči i sve ono što se prethodnih dana taložilo, a za šta sam uredno govorila: ma mogu ja to.
Znam i da su mnoge obaveze koje sama sebi pripišem za čovječanstvo otprilike važne koliko i moj izbor boje noktiju na manikuri. Samo što ih ja, iz nekog razloga, doživljavam kao da čovječanstvo čeka da završim. Pa evo, treba priznati da umor ne postaje manje stvaran zato što su mu povodi, iz šire perspektive, trivijalni.
A šta bi mi bilo gorivo? Kafa u nekoj prčvari. Malom, obično zadimljenom kafiću s velikim staklenim portalima. Sjedenje u izlogu, svijet koji prolazi, minute koje cure i preko puta mene ona osoba koja razumije. S kojom ne moram prvo potrošiti pola snage objašnjavajući zašto me nešto raduje ili iscrpljuje. Pa da pričamo o nauci, strastima, knjigama, tračevima. Da s neke velike ideje sasvim prirodno skliznemo u sitnu ljudsku pakost i vratimo se nazad.
Da mi se kafa ohladi jer sam se zapričala.
To mi fali. To je gorivo.