Ponedjeljak, država i ja
Ima dana kada se čovjek jednostavno osjeća kao govno. Mislim to sasvim praktično, bez velike egzistencijalne drame i filozofske teatralnosti. U redu pred šalterom. Pred službenicom koja vas gleda kao da ste upravo pokušali otvoriti račun u banci kako biste oprali novac, a zapravo samo želite platiti struju, vodu i internet. Dobro, i poneku Shein narudžbu...
Nerijetko su ti dani ponedjeljci.
Ovaj moj konkretni ponedjeljak bio je vezan za građanska i sva ona lijepa prava koja postoje dok ih pokušavate ostvariti. Tada shvatite da je država jednko kao teritorij, zastava, himna, zapravo i formular, potvrda, prebivalište, boravište, OIB, CIPS, MUP, banka, dokaz o zaposlenju, dokaz o nekretnini, dokaz da postojite, dokaz da to postojanje ima administrativni kontinuitet i, po mogućnosti, dokaz da ste uredno postojali i prošle sedmice. Ponekad se uhvatim kako u takvim trenucima proklinjem 17. stoljeće i Vestfalski mir. Znam, nije baš zahvalno proklinjati sporazum koji je Evropi donio mir nakon užasnog rata, ali čovjek u redu pred šalterom rijetko ima kapacitet za historijsku zahvalnost. Tada mu se čini da su se negdje, u dugoj historiji stvaranja modernih država, granica, protokola i suvereniteta, stvari malo otele kontroli. Države su, naravno, morale uspostaviti red. Problem je što taj red ponekad čovjeku izgleda kao vrlo sofisticiran način da mu se kaže - sačekajte, fali vam još jedan papir.
Moj slučaj nije tragičan. Nije ni poseban. Zapravo je banalno običan. Napravila sam jednu životnu ludost, napustila posao u akademiji, udala se u susjednu državu i preselila gotovo 500 kilometara od mjesta koje sam više od deceniju zvala domom. I koje, da se razumijemo, i dalje jeste dom. Došla sam u drugi grad, drugu državu, a samim time i drugi administrativni sistem. Sve je blizu, jezik je isti ili dovoljno sličan, more je tu, ljudi su normalni, život ide. A onda dođe trenutak kada treba otvoriti račun u banci. Tu počinje mala administrativna drama.
Kao stranac, odjednom postajete zanimljiv slučaj. U administrativnom smislu, svaka vaša rečenica zvuči kao potencijalni rizik. Ako nemate zaposlenje, procedura se zakomplicira; ako kojim slučajem nemate ni nekretninu, zakomplicira se još malo. Ako ste tek došli, još malo. Obično u zraku trepere riječi i izjave poput 'procedura je takva', 'fali vam dokument', 'pokušajte u drugoj poslovnici'. U tim trenucima čovjek se osjeća kao Jazavac pred sudom. Stvar nije u krivici, nego u potrebi da dokazujete kako niste problem. Da niste sumnjivi. Da niste došli s rušilačkim namjerama prema bankarskom sistemu, nego s vrlo prizemnom željom da imate račun na koji možete primiti uplatu i s kojeg možete platiti račun. Naravno, razumijem ja državu. Razumijem i banku. Razumijem propise, rizike, kontrole, procedure, usklađenost sa zakonima, pranje novca, borbu protiv svega i svačega. Ali razumijem i čovjeka, a on se u svemu tome često izgubi, posebno kada se nađe između sistema, između adresa, između statusa, između starog i novog života.
Možda je najveći paradoks modernog svijeta upravo u tome što se stalno govori o mobilnosti. Putuj, radi, seli se, gradi karijeru, voli preko granice, studiraj vani, budi fleksibilan, budi evropski, budi globalan. A onda, kada stvarno postaneš mobilan, sistem te pogleda i kaže: lijepo, ali prvo dokaži da si dovoljno ukorijenjen. I tako, ponedjeljak prođe. Čovjek izađe iz banke bez računa, ali s novim slojem kože za razumijevanja države. A možda je i to neka vrsta građanskog odrastanja. Shvatiš da sloboda kretanja postoji, samo ponekad moraš preživjeti nekoliko šaltera prije nego što dobiješ pravo da platiš internet kojim bi o toj slobodi nešto napisao.
XXX