Poklon vremena
Razmišljala sam mnogo o odnosima među ljudima i sve mi se više čini da je najveći dokaz nečije posvećenosti - vrijeme. Vrijeme koje neko odvoji, iskopa, otme od dana i donese pred tebe kao dokaz da u njegovom unutrašnjem rasporedu ipak postojiš. Vrijeme je danas grublje nego ikad. Protiče, pritišće. Život se sveo na neprestano probijanje kroz sate koji traže svoje - posao, obaveze, poruke, rokove, administraciju, umor, prisilno socijaliziranje. Čovjek više ne živi dan, nego ga savladava. I što ga više savladava, sve manje zna kome je stvarno pripao. U toj borbi vrijeme poprima oblik kamena. Kamen obaveza. Tijelo ga prepoznaje prvo u težini ramena, u zategnutoj vilici, u pogledu koji više nema širinu nego samo funkciju, u bolnim leđima i teškim nogama. No tijelo tako samo registruje teret. Volja je ta gospodarica koja izlazi u ring. Ona se boksa s kamenom vremena. Ona odlučuje hoće li čovjek ostati vjeran onome što mu je važno ili će i to, kao i mnogo puta ranije, pasti pod težinom dnevne hitnosti.
Čini mi se da vrijeme nije tehničko pitanje. Vrijeme je pitanje volje. Pitanje redoslijeda u srcu i glavi. Pitanje toga šta ćeš zaštititi od dana koji stalno nasrće na sve što nema neposrednu korist. Svi danas nešto organizuju, optimiziraju, raspoređuju, upravljaju sobom kao malim firmama – čini mi se da se to zove time management. A usput zaborave da je raspored često najiskrenija deklaracija volje. Filozofija je odavno znala da je vrijeme jedno od najtežih pitanja mišljenja. Fizika je pokazala da nije ni čvrsto ni jednostavno, da zavisi od odnosa, brzine, percepcije, položaja. Pa opet, u svakodnevici se prema vremenu ponašamo kao da je riječ o bezličnoj tabeli, o random kockici, tehničkom kvaru, o nesretnom manjku minuta. Nije. Vrijeme uvijek pokazuje kome i čemu si dao prednost.
Sve smo dalje od luksuza da radimo ono što volimo, da živimo sporije, da raspolažemo sobom bez ucjene produktivnosti. To je realnost. Ali i u toj realnosti ostaje jedna stara, izlizana matrica sranja – nemam vremena. Ta rečenica već predugo glumi dubinu. A zapravo najčešće ona samo pristojno prikriva raspored prioriteta. Jer vrijeme se ne nalazi. Vrijeme se uzima. Iz umora. Iz gužve. Iz kamena dana. Iz onoga što te već pritislo. Zato poklonjeno vrijeme ima težinu kakvu nema nijedna lijepa riječ. Neko ti je dao komad svog nepovratnog života, i to usred vlastite borbe s njim. Sve ostalo još može stati u gestu, poruku, objašnjenje, dobru namjeru. Vrijeme puno teže. Ono uvijek košta stvarno.