Otac
Najčešće ga se sjetim u njegovom prirodno savršenom ambijentu, u utočištu skrojenom vlastitim rukama, na vikendici. Ta riječ kod nas nikada nije značila samo kućicu izvan glavnog obitavališta. Vikendica je bila cijeli jedan očev svijet, mjesto na koje je odlazio da radi, misli, planira, šuti, govori sam sa sobom i započinje poduhvate koji su u njegovoj glavi uvijek imali razmjere ozbiljnog agrarnog projekta.
U posljednje vrijeme često mi se vraća jedna slika. Sjedi ispod nastrešnice, na velikoj drvenoj klupi, podno padina Rajkovca. Pred njim je pravougaoni, debeli, smeđi sto, a na njemu velika količina crnih malina, kako ih je on zvao. U stvarnosti su to bile kupine, ali u očevom agrarnom rječniku one su imale pravo na svečani naziv. Crne maline zvučale su ozbiljnije, gotovo tržišno perspektivno, kao kultura pred kojom stoji velika budućnost. Ponosno ih je prebirao, izdvajao 'prvu klasu' i iz prilagođene plastične flaše, kojoj je odsjekao vrh, prebacivao ih u komercijalne gajbice. Te gajbice su zatim, preko nekog lokalnog seoskog posrednika, odlazile u svijet. Tako je barem izgledalo iz njegove perspektive. Iz naše, to je bio još jedan očev projekat koji je imao više zanosa nego tržišne sigurnosti, ali baš u tome je bilo nešto njegovo.
Sjedio bi tako satima, s rukama koje nikada nisu znale biti sasvim mirne. U pozadini bi svirao stari radio, najveći tehnički eksponat u unutrašnjosti vikendice, dok bi oko njega trajali radovi. Uvijek su kod Aćketa trajali neki radovi. Jednom se nešto zidalo, drugi put popravljalo, treći put proširivalo, četvrti put zamišljalo iznova. Vikendica nikada nije bila završena u običnom smislu te riječi, jer je u njegovoj glavi uvijek mogla postati nešto više: pravo malo agrarno domaćinstvo, možda jednog dana i prostor koji bi se, kako je volio zamišljati, mogao upotrijebiti u turističke svrhe.
U njegovim pokretima bilo je brzine, a na licu ponosa. Vjerovao je u ono što je radio, posebno kada bi nešto što je sam osmislio, posadio, orezao, zaštitio i nadgledao konačno dalo plod. Taj plod za njega nikada nije bio samo plod. Bio je dokaz i potvrda da ideja ima smisla, da zemlja ipak vraća trud, da se iz padine, malo vode, malo rada i mnogo vjere može izvući nešto dostojno gajbice i tržišta. Da se razumijemo, doprinos crnih malina u našem selu varirao je od sezone do sezone, a i od očekivanja do očekivanja. Bilo je to razdoblje kada se uzgoj bobičastih kultura na padinskim dijelovima sela uz rijeku Bosnu gledao kao perspektivan ulog u ionako zapuštenu i prilično umornu poljoprivredu. Neki su od toga očekivali zaradu, neki dopunu kućnog budžeta, neki tek izgovor da se opet nešto radi na zemlji. Aćke je, naravno, imao plan. Kod njega ništa nije moglo ostati na nivou pokušaja. Sve je odmah dobivalo razmjere strategije.
Selekcija crnih malina u gajbice bila je zato samo jedan od rituala buduće domaće korporacije. Tako smo je, više u šali nego ozbiljno, mogli nazvati. U njegovoj glavi sve je imalo redoslijed: zasad, održavanje, berba, klasiranje, plasman, širenje proizvodnje. U našoj kući sve je to često zvučalo kao još jedna velika očinska zamisao kojoj je falilo samo malo više likvidnosti, ali njemu to nikada nije kvarilo zanos. On je govorio kao čovjek koji je već pet koraka ispred stvarnosti.
Aćke, moj otac, nije volio samo crne maline. Volio je sve što je moglo niknuti, izrasti, sakriti se pod listom, pojaviti se poslije kiše ili se pronaći u šumi kao dokaz da priroda još uvijek ima svoje tajne. Često bi odlazio u šumu i vraćao se s kantama lokalnih gljiva: žutulja, mliječnica, vrganja i ko zna čega sve još. Barem je on tvrdio da se radi o tim vrstama. Iskreno, nisam uvijek vjerovala čovjeku koji se dvije decenije ranije žestoko otrovao gljivama i proveo dvadesetak dana u bolnici zbog toga. To ga, naravno, nije pokolebalo. Aćke nije bio čovjek kojeg jedno trovanje može udaljiti od šume. Naprotiv, činilo se da je iz tog iskustva izašao s još većim samopouzdanjem. O gljivama je govorio stručno, samouvjereno i pomalo uvrijeđeno ako bi neko pokazao sumnju. Donosio ih je kući, nudio ih nama, dijelio komšijama i prijateljima. Mi ih, uglavnom, nismo voljele. Još manje smo bile oduševljene njegovim hobijima, jer nijedan od njih nije djelovao naročito likvidno. U našoj porodičnoj ekonomiji postojala je jasna razlika između očevog entuzijazma i stvarnog finansijskog učinka. Ipak, ti su ga hobiji držali živim na jedan poseban način. Svoje berbe znao bi zabilježiti selfijem koji bi kasnije našao mjesto i na Instagramu. U tim fotografijama bilo je nečeg dirljivog i komičnog istovremeno: on, šuma, kanta gljiva, izraz lica čovjeka koji se upravo vratio iz uspješne ekspedicije. Komentari prijatelja dodatno su hranili taj osjećaj pobjede. Jedni su tražili da im ostavi malo, drugi su se divili količini, treći su pitali gdje ih je našao, iako se takve informacije, naravno, nisu tek tako odavale. Čini mi se da mu je ta mala javna validacija prijala. Potvrđivala je da njegovi pohodi imaju smisla, da nisu samo lutanje po šumi, nego događaj vrijedan objave.
Aćke je pripadao ljudima koji nisu bili sebični. Dijelio je svoje urode, berbe, planove i ideje, često i onda kada ga niko nije posebno pitao za savjet. Kada bi popio koju, ta darežljivost dobivala je još širi verbalni zamah. Tada bi se ideje množile, planovi širili, a rečenice postajale duže, sigurnije i glasnije. Govor mu nikada nije bio problem. Šutnja jeste, ali samo ona tuđa, ako bi trajala predugo ili ako u njoj nije prepoznavao svrhu. Slušanje mu, s druge strane, nije uvijek bilo jača strana. Uvijek je radije bio govornik, ne iz loše namjere, nego iz plahosti i nestrpljenja. Ako ga uvod sagovornika ne bi odmah zaokupio, pažnja bi mu brzo odlutala. Znao je presjeći misao, odmahnuti rukom, opsovati nešto i vratiti razgovor na ono što je njemu u tom trenutku bilo važno. Nije to bila namjerna grubost, više neka unutrašnja žurba. Kao da je stalno imao previše stvari koje treba reći, uraditi, započeti ili dokazati.
Kod Aćketa nije bilo mnogo prostora za kukanje. Težine, žalopojke i patetiku rješavao je brzo, gotovo praktično. Odmahnuo bi glavom, ponekad i rukom, opsovao nešto na način koji se teško može prepričati u pristojnoj književnoj formi, a onda izrekao svoju životnu presudu. Ljudi, po njemu, previše vremena troše na tuđe živote, bespotrebna opterećenja i prazne priče. 'Živi život za sebe i ne zamaraj se drugima' bila je njegova deviza. Zvučala je kao kliše, ali kod njega je imala težinu jer ju je zaista živio.
Aćke je ljubav pokazivao snažno, ali u ograničenom i vrlo jasnom krugu. Njegov svijet ljubavi bio je uzak, porodičan, tvrdoglavo odan. Sa sigurnošću mogu reći da je neizmjerno volio mamu, sestru i mene, iako smo ga, kako to već biva u porodici, znale žustro izbaciti iz njegovih zen faza. Njegova nježnost nije uvijek bila objašnjena, ali je imala svoje oblike. Najčistiji od njih stao je u sintagmu 'lutko babina'. Malo je riječi u mom životu imalo takvu snagu. U njoj je bilo i oca, i zaštite, i ponosa, i neke posebne vrste pripadanja koju čovjek razumije tek kada više nema onoga ko ju je izgovarao.
Volio je i svoje hobije, vikendicu, šumu, planove, a rekla bih i pivicu, koja ga je ponekad razumjela bolje nego iko. Znali bismo svi zajedno sjediti, jesti, razgovarati i provoditi ono klasično porodično vrijeme kod kuće, a onda bi se Aćke odjednom izvukao. Nestao bi skoro neprimjetno, kao čovjek koji je već u sebi donio odluku i samo čeka pogodan trenutak da je sprovede. Satima ga ne bi bilo, ali se niko nije naročito pitao gdje je. Uvijek su postojale dvije opcije: ili je na vikendici, ili u lokalnoj birtiji koju je nesebično podupirao svojim platnim, agrarnim i građevinskim angažmanima. Tada nas je to znalo nervirati. Danas mi se čini da su ti njegovi odlasci bili više od običnog bježanja iz kuće. Možda su bili način da ostane svoj, da pobjegne od težine koju nije volio imenovati, da se vrati prostoru u kojem je mogao biti radnik, gazda, planer, šumar, proizvođač, investitor i sanjar u isto vrijeme. Dok je bio među nama, mnogo toga smo kod njega tumačile kao tvrdoglavost, mušicu ili očevu potrebu da radi po svome. Tek sada, kada ga nema, počinjemo shvatati da je u tim njegovim ritualima bilo mnogo više karaktera nego što smo tada znale vidjeti.
Imao je Aćke, naravno, i svojih neslavnih osobina. Prva među njima bila je kratak fitilj. Nije ostavljao mnogo prostora ni vremena da ga čovjek iznervira, jer bi se taj proces kod njega odvijao brzo, gotovo ekspresno. Čini mi se da je baš ta njegova osobina od mene napravila ekstremno socijalno promišljenu osobu. S Aćketom je trebalo polahko. Trebalo je znati kada govoriti, kada stati, kada se povući i kada pustiti da njegov nalet prođe. Kada bi se iznervirao, često je najpametnije bilo prešutjeti, zaustaviti suze u očima i istrenirati onu vrstu strpljenja koju čovjek kasnije, htio ili ne htio, ponese u život.
Jedna od njegovih najpoznatijih rečenica bila je da će se 'nešto izmajmunisati'. Ta formulacija, koliko god zvučala neozbiljno, kod njega je označavala cijelu jednu metodu preživljavanja. Izmajmunisati nešto značilo je pronaći rješenje tamo gdje ga na prvu nije bilo. Značilo je zakrpiti finansijsku prazninu, presložiti plan, odgoditi jednu stvar da bi se druga pogurala, preživjeti mjesec, sezonu, godinu. U našim očima ta rečenica tada nije uvijek ulijevala povjerenje. Djelovala je kao još jedan očev pokušaj da od entuzijazma napravi kapital, iako je između njegovih poslovnih prilika i stvarne monetarne dimenzije svega toga često postojao vrlo impaktan jaz. Sada, kada razmišljam o tome, čini mi se da mu možda nismo ni davale dovoljno vremena da se to njegovo 'izmajmunisat će se nešto' skuha u gotovu i ukusnu juhu. Mi smo, razumljivo, tražile sigurnost. On je, po svojoj prirodi, tražio izlaz. Ta razlika nas je znala umarati, a njega razbjesniti. Od takvih bi težina najčešće bježao na jedno od svoja dva omiljena mjesta: na vikendicu ili u birtiju. Tamo je, valjda, svijet bio jednostavniji. Na vikendici se moglo raditi, u birtiji govoriti, a kod kuće je ponekad trebalo objašnjavati ono za šta ni sam nije imao dovoljno smirene riječi.
Kako je stasavao, ili možda tačnije, kako su ga počele preplavljivati zrele godine, Aćke je odlučio spas potražiti preko granice. Građevina. Svoje hobije je privremeno ostavio po strani i odlučio obezbijediti gotov novac za ulaganja u sve ono što je već godinama nosio u glavi. Nama se to tada činilo kao njegov najperspektivniji potez. Prvi put je jedan njegov plan djelovao dovoljno čvrsto, dovoljno zemaljski. I zaista, godine u Hrvatskoj pamtim kao jedno od najstabilnijih razdoblja naše porodice.
Zvuči gotovo sebično reći da se porodično blagostanje ponekad mjeri dubinom novčanika, ali život često nije dovoljno poetičan da bi to sasvim demantovao. Aćke je krečio, prebirao ciglu, radio visinske poslove na zgradama i vjerovao da će tako obezbijediti sigurniju budućnost svojim planovima. Više od četiri godine radio je u malom gradu na moru, dolazio kući na odmor, vraćao se vikendici kao svojoj bazi i ulagao u nju sve što je mogao. Gljiva selfiji tada su ustupili mjesto ranim i kasnim kupanjima u moru, a njegovi prijatelji na mrežama opet su imali razloga za komentare, divljenje i onu vrstu javne podrške koja mu je očito mnogo značila.
Sve je to pozitivno utjecalo na njega. U našim očima postao je oslonac, čovjek koji je u poznijim godinama lijepo posložio život. Mama je bila s njim, sestra i ja smo ih posjećivale, a on je imao novu rutinu - posao, plaža, pivica. Jednostavnu i gotovo savršenu. Prilikom jedne naše posjete tom gradiću na moru rekao nam je da su mu dovoljne papuče i more da bi njegovi apetiti bili zadovoljeni. U toj rečenici bilo je mnogo više mudrosti nego što sam tada razumjela. Čovjek koji je cijeli život nešto planirao, započinjao, gradio i pokušavao, na kraju je znao da mu za sreću nekad trebaju samo gumene papuče, komad obale i osjećaj da ga niko ne požuruje.
Ali nije zaboravljao ono što ga čeka kod kuće. Vikendica je i dalje bila centar njegovog svijeta, baza svega. Tamo je ulagao, lickao, popravljao, pregledao maline koje je dao sestri na čuvanje i berbu. Davalo mu je na značaju to što je on ipak njihov vlasnik, čak i kada zbog drugih poslova nisu mogle biti na vrhu prioriteta. U međuvremenu se bavio i lokalnim nogometnim klubom. Tu je Aćke pokazao jednu posebnu toplinu svog bića. Pažljivo je pravio sendviće, donirao koliko je mogao, odvozio male fudbalske nade našeg velikog sela i na svoj način učestvovao u nečemu što je bilo veće od njega, a opet dovoljno lokalno da mu pripada.
Djeca su ga voljela. To nije mala stvar. Djeca vrlo brzo osjete ko ih gleda s visine, a ko im prilazi srcem. Aćke im je prilazio izravno, bučno, praktično, možda ponekad i nespretno, ali s nekom vrstom čiste naklonosti. Bila je to lijepa i perspektivna faza njegovog djelovanja.
U njemu se spajalo toliko varijeteta i diverziteta, a opet je, u osnovi, bio jednostavan čovjek. Volio je zemlju, more, šumu, društvo, porodicu, posao, planove, male pobjede i osjećaj da je nekome koristan.
Pažljivo je pleo mrežu budućih angažmana. Jedan projekat se naslanjao na drugi, jedna zarada na novu ideju, jedna sezona na sljedeću. Činilo se da je konačno pronašao ritam u kojem može biti sve ono što je uvijek pokušavao biti. Radnik i gazda. Otac i sanjar. Čovjek s papučama na plaži i čovjek s alatom u vikendici.
A onda su se svi ti planovi naglo prekinuli.
Desilo se što se desilo.
Njegov odlazak bio je iznenadan, oštar i gotovo u skladu s njegovim karakterom. Kao da ni za bolest nije imao strpljenja. Kao da nije znao polahko odlaziti, gubiti vrijeme po bolnicama, čekati da se stvari razvuku. Aćke je, izgleda, i s ovog svijeta otišao naglo, bez mnogo objašnjavanja, ostavljajući iza sebe započete poslove, neizgovorene rečenice, nedovršene planove i jednu vikendicu koja je odjednom postala prevelika za sve nas.
Na njegov ispraćaj došlo je mnogo ljudi. To je, možda, bio njegov najveći kapital. Ljudi. Oni koje je vozio, častio, zvao, nervirao, nasmijavao, kojima je nosio gljive, pričao planove, pravio sendviče, pomagao kad je trebalo i upadao u živote na svoj bučan, neposredan način. Tek tada smo, gledajući ta lica, možda do kraja razumjele koliko je Aćke bio prisutan u svijetu izvan naše kuće. Nama je bio otac, muž, neko ko nas je znao nervirati i voljeti u isto vrijeme. Drugima je bio prijatelj, komšija, radnik, pomagač, lik iz priča, čovjek kojeg je bilo nemoguće ne primijetiti.
Iz te nepregledne dubine u koju je otišao nismo ga mogle dozvati ni našim moljenjima, ni krikovima, ni onim očajničkim rečenicama da se vikendica i sve oko nje ne mogu čuvati bez njega. Govorile smo mu, možda prekasno, da sada vidimo kako svaki njegov projekat ima više smisla nego što smo mu priznavale. Da crne maline nisu bile samo kupine. Da alati nisu bili samo stari predmeti. Da njegovi odlasci nisu bili samo bježanja. Da se u svemu tome krio jedan čovjek koji je stalno pokušavao nešto ostaviti iza sebe.
Kako loše od nas, pomislim ponekad. Kako ljudski od nas, pokušam se utješiti poslije.
Kao da je Aćke svojim odlaskom odjednom razastro sve svoje ideje, planove i želje pred nas. Kao da nam je tek tada mozak postao veći i jasniji. Razumjele smo bolje, ali je razumijevanje došlo u onom najskupljem obliku, onda kada više nema kome da se kaže. Kako je razum rastao, tako se srce sažimalo i lomilo u milion bespovratnih komadića koji su otišli za njim.
Danas mi se čini da smo od njega često tražile da bude lakši, a nismo se dovoljno pitale šta ga je činilo teškim. Tražile smo da bude smireniji, a zaboravljale da je cijeli život nešto nosio, krpio, planirao i izmajmunisavao. Tražile smo da nas razumije, a možda smo prerijetko pokušavale razumjeti njega. Mnogo kasnijih razgovora, analiza i sjećanja potvrđuje tu misao, ali se uvijek vraća isto pitanje: zašto čovjek tako često razumije kasno?
Možda su naši očevi pripadali onoj vrsti ljudi koji nisu imali luksuz da se objašnjavaju. Njihov karakter nije se gradio u razgovorima o emocijama, nego u obavezama, poslovima, strahovima i malim svakodnevnim pobjedama koje niko nije nazivao pobjedama. Oni su ljubav često prevodili u rad, brigu u nervozu, umor u psovku, a nježnost u jednu jedinu rečenicu koja se pamti cijeli život. Kod mog oca ta rečenica bila je: 'lutko babina'.
I zato danas, kada odem na vikendicu i ugledam njegov alat, vidim njegovu tehnologiju za svjetliju budućnost, njegov pokušaj da afirmira sebe, svoju porodicu i svaki komad zemlje koji je dotakao rukama. Vidim čovjeka koji je popravljao stvari jer možda nije znao uvijek drugačije reći da nas voli. Vidim oca kojeg smo imali, oca kojeg nismo uvijek razumjele i oca koji nam, baš zato što ga više nema, postaje sve prisutniji.
Kasno je za neka pitanja, ali možda nije kasno za razumijevanje. Možda je to jedino što nam ostane kada očevi odu: da njihove alate, šutnje, psovke, planove i nedovršene poslove konačno naučimo čitati kao rečenice.
Za Aćketa...
