Neka mjesta nas zadive, a neka nas prime
Za sebe ne mogu reći da sam mnogo putovala, barem ne u vremenu u kojem se čini da su svi stalno negdje. Ipak, prošla sam kroz dovoljno različitih mjesta da znam šta znači onaj takozvani wow efekat. Vidjela sam neke od većih gradova, poznate trgove, mora nestvarnih boja, planinske obode, prostore o kojima sam ranije učila iz knjiga i one koje sam zamišljala prije nego što sam ih prvi put vidjela. I ne mogu reći da me nisu zadivili. Naprotiv. Takva mjesta čovjeka na trenutak zaustave. Prošire mu pogled, izmaknu ga iz vlastite svakodnevice i podsjete ga koliko je svijet veći od njegovih navika i uobičajenih ruta.
Ali sam s vremenom shvatila da me ne poveže svako mjesto koje me zadivi. Neka mjesta imaju snagu prizora, ali ne i bliskosti. Mogu biti lijepa, uređena, poznata i gotovo savršena za fotografiju, a da u meni ipak ne proizvedu onaj osjećaj fascinacije i pripadanja. Gdje god odem, često se uhvatim kako prostor mjerim jednim jednostavnim pitanjem: bih li mogla živjeti ovdje? Ne mislim pritom samo na ljepotu grada, njegovu arhitekturu ili pogled s neke uzvisine. Mislim na ljude, na njihov ritam, na način na koji sjede u kafićima, razgovaraju, hodaju, šute, čekaju autobus, nose svoj dan. Posmatram koliko su mi bliski, koliko su mi strani i da li bih se u tom ritmu mogla smiriti.
Možda sam baš zato sve više sigurna da moje stvari nisu nužno ona mjesta koja se prva preporučuju i najglasnije hvale. Moje stvari su, izgleda, periferija i margina. Prostori koji ne traže da im se odmah diviš, nego da im se približiš sporije, opreznije. Mjesta koja nisu uvijek lijepa na očigledan način, ali imaju neku unutrašnju istinu, sirovost. U njima život nije sasvim pretvoren u predstavu, nema celofana. Ljudi imaju priče, ali ne nužno i publiku. Kuće bi mogle biti razglednice, ali nisu završile ni na čijem Instagramu. Pejzaži ne mole za pažnju, pa je baš zato lakše osjetiti njihovu težinu i slojevitost.
Svijet, naravno, treba vidjeti. Treba stajati pred velikim prizorima, morima, planinama, mostovima, trgovima i gradovima. Ali ne treba se stidjeti ako nas na kraju najviše oblikuju tihi prostori, oni kojima se ponekad i mjesto na karti izgubi.
Neka mjesta nas zadive. A neka nas prime.