Mala mašina, velika očekivanja
Šta je sa nama onim danima kada pokušavamo izguglati vlastitu dušu?
Ako ne znaš o čemu pričam, zamisli sasvim običnu scenu - sjediš pod klima uređajem u šorc-pidžami, kafa se ohladila, a u pretraživač upisuješ 'zašto sam umorna iako je sve dobro' ili nešto tipa 'osjećaj preplavljenosti bez razloga' i sl. Isti set pitanja unosi se i u chatulju, tog neznanca koji zna sve o meni. Jer ako već ne znamo šta nam je, barem ćemo dobiti odgovor lijepo složen u pet pasusa.
Stoici bi nas vjerovatno gledali s glasnim razočarenjem. Marko Aurelije je pisao dnevnik sebi, a mi pišemo algoritmu. Na Senekin upit šta je pod našom kontrolom, mi bismo rekli - historija pretrage, donekle. Jbga to je egzistencijalizam savremenog globo sapiensa...
Ali hajdemo na dijagnozu...
Papiri su završeni. Odluke su donesene. Promjene su provedene. Život spolja izgleda uredno, čak i zahvalno. A onda se, bez velikog upozorenja, u nama pojavi osjećaj da je svega previše. To 'previše' rijetko je jedna stvar. Više liči na sto na koji danima odlažemo papire, ključeve, račune, šolje kafe i sitnice koje ćemo 'poslije skloniti'. Ništa posebno ne smeta, dok u jednom trenutku više nema površine. Tako nekad bude i u nama.
U čovjeku se rijetko događa samo jedna emocija. Nerijetko je to mali unutrašnji hor, jedan dio nas je zahvalan, drugi je umoran, treći glumi kontrolu, a četvrti bi najradije odgodio odrasli život do daljnjeg. Tu su i hormoni, san, stres, vrijeme, tijelo koje ima vlastiti raspored i kafa popijena u pogrešnom trenutku. I onda pitanje: šta mi je?
Živimo u vremenu u kojem se od čovjeka očekuje da stalno bude funkcionalan. Da se brzo prilagodi, da zna šta želi, da bude zahvalan, da odgovara na poruke, čuva odnose, planira budućnost i ostavlja dojam da sve drži pod kontrolom. Čak i dobre promjene znaju biti teške. Novi prostor, nova rutina, nova uloga ili nova verzija nas samih traže vrijeme. Mnogo više vremena nego što drugi kalkulišu i predviđaju.
I tu počinje mala antistoička aktivnost. Umjesto da prihvatimo da je dan mutan, mi ga analiziramo. Umjesto da pustimo emociju da prođe, zaustavimo je na granici i tražimo dokumente: odakle dolaziš, koliko ostaješ, imaš li latinski naziv? Savremeni globo sapiens provjeri da li je to adaptacijski stres, emocionalna preopterećenost, egzistencijalna tranzicija ili samo loš dan, ali hej - s dobrim internetom.
Možda je zato, još od vremena kada je Seks i grad učinio da pisanje o ljubavi, cipelama i unutrašnjim lomovima izgleda fensi, kolumna ostala zgodan prostor za priznanje da ne moramo uvijek znati šta nam je. Nekad je dovoljno znati da nam je puno. Jer mozak je mala, vrijedna mašina. Prima rokove, slike, sjećanja, strahove, poruke, očekivanja, planove i sve ono što nismo stigli izgovoriti. Pokušava napraviti red. Pokušava nas zaštititi. Pokušava shvatiti gdje smo bili i gdje sada idemo.
To je veliki posao za malu mašinu.
Možda je zato najčudniji umor onaj koji dođe nakon dugog snalaženja. Dok nešto rješavamo, imamo zadatke. Krećemo se po inerciji. A kada se sve malo smiri, prvi put čujemo sebe. I tada više nismo sigurni jesmo li umorni, nezahvalni, izgubljeni ili samo malo sporiji od vlastitog života.
Možda smo svi pomalo moderni putnici u globalizacijskom svijetu; mijenjamo adrese, jezike, navike, poslove, odnose i očekivanja, a negdje iznutra čekamo da nam duša stigne za promjenom.
I možda je sve to skupa malo sranje, ono svakodnevno, ljudsko, u kojem znaš da si zahvalan, ali ipak nemiran i da voliš svoj život, ali ga još učiš nositi. Pa možda pitanje nije: šta je sa mnom?, nego: jesam li zaista izgubljena, ili samo pokušavam sustići sebe?
