Kuga
Bez puno širenja, u nastavku dijelim citate iz Camusovog kultnog djela, Kuge. Dugo se ovaj egzistencijalni klasik motao po mojoj booklisti i evo ljeta 2026. pređe na listu pročitanih. Kuga je zapravo sinonim za život i ovdje se Camus odmaknuo dosta značajnije nego kod Stranca od nihilističkih razmišljanja. Ovdje je egzistenciji ipak dao bitniji smisao, huhamiji i smisleniji. Svi smo mi u igri kuge i života...
Knjizi dajem 5*
Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga; da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.
Znali su sada: ako ima išta na svijetu što se može uvijek željeti, a katkad i postići – to je ljudska nježnost i toplina.
Znao je što majka misli i da ga u tom trenutku jako voli. Ali je znao i to da voljeti neko biće nije bogzna što ili bar da ljubav nije nikad dosta jaka da bi se potpuno izrazila. I tako će oni – njegova majka i on – voljeti uvijek šutke. I ona će umrijeti, oh, da! A čitavoga života nije im bilo suđeno poći korak dalje u priznanju svoje ljubavi.
Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života jeste pamćenje i spoznavanje.
Dodao je još da ima puno posla, ali da to nije razlog da čovjek ne bude spreman. Stoga se pita: je li on zaista spreman? Na to je odgovorio da je uvijek danju ili noću jedan sat i čaš kad je svaki čovjek kukavica, a on se boji samo tog sat ai časa.
U srcima svih bilo je mjesta za vrlo staru i sumornu nadu; onu koja sprečava ljude da se prepuste smrti, pa je zapravo puka tvrdokornost kojom prijanjamo uz život.
Stoga me i ta epidemija nije naučila ničemu novom; naučila me samo to da mi je dužnost boriti se na vašoj strani. Znam sasvim sigurno (da, Rieux, sve ja znam o životu, vidite i sami) da svaki nosi u sebi kugu, jer nitko na svijetu, ama baš nitko, nije lišen kuge. Znam da se čovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi, u času rastresenosti, dunuo bližnjemu u lice i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo: zdravlje, poštenje, čistoća, ako hoćete, sve je to učinak volje i to volje koja ne smiie nikada stati. Pošten je čovjek onaj koji nikoga ne inficira; to je onaj koji je najmanje rastresen. A treba dobrano volje i napete pažnje da ne budeš nikada rastresen! Da, Rieux, naporno je bolovati od kuge. Zato su i svi tako umorni, jer su dan-danas svi odreda zaraženi. No zato i neki pojedinci koji se hoće kuge otresti doživljavaju krajnju premorenost od koje ih može osloboditi samo smrt.
Tarrou je završio, mahao nogom i lupkao petom o terasu. Nakon šutnje doktor se malo pridiže i upita Tarroua ima li jasnu predodžbu kakav je zapravo put kojim se dolazi do mira. Da, to je put simpatije.
A na koncu čovjek otkriva da niko ne može istinski misliti ni na koga, pa bilo u najgoroj nesreći. Jer istinski misliti na nekoga znači misliti na nj minutu po minutu, a da nas ništa ne rastrese, ni kućne brige, ni muha koja leti, ni kakav svrbež. No uvijek ima muha i uvijek nešto čovjeka svrbi. Stoga život nije lako proživjeti. A ovi ovdje to znaju. . . .
