Kako biti tu kada nisi tu
Danas sam prvi put popila kafu u plićaku pješčane plaže na otočiću Vrgadi. Dugo sam razmišljala trebam li uopće doći, jer nisam od onih ljudi koji duboki mir pronalaze na plaži i u vodi. Ja sam čovjek od polja, zelenila, ravnice i sela. Od prostora koji mirišu na zemlju, a ne na sol.
Ipak, dan je počeo nečim što nikada ranije nisam učinila. Sjedila sam u moru, pila kafu i odjednom se prisjetila koliko je lijepa čar nepoznatoga koje upravo postaje poznato - i, mimo svih očekivanja, prija ti. Možda mi je upravo takav trenutak bio potreban da shvatim nešto o sebi.
Posljednjih dana mnogo razmišljam, što u mom slučaju nije uvijek bezazlena aktivnost. Chat je moj recentni obrazac razmišljanja nazvao negativnom interpretacijskom pristranošću, odnosno sklonošću da, kada smo umorni i ranjivi, nejasne, čak i nepostojeće postupke i riječi drugih ljudi tumačimo kao znak odbacivanja ili udaljavanja. Ja bih to jednostavnije opisala kao neumorno hodanje unutrašnjim hodnicima vlastitog uma, bez jasnog izlaza i bez mjesta na kojem se misao može konačno odmoriti.
Čini mi se da račun za sve promjene kroz koje sam prošla plaćam tek sada. Plaćam ga u tim unutrašnjim hodnicima, ali i u predjelu srca, gdje svaki aritmijski puls kao da pokušava preraditi neku neprožvakanu emociju, frustraciju ili strah.
Mislim da prolazim kroz krizu identiteta. To sam, ne baš neočekivano artikulisala danas, na Vrgadi. Nije problem samo u tome što sam promijenila grad, državu, posao, prezime ili svakodnevicu. Problem je u tome što se svi slojevi mog dosadašnjeg identiteta ne mogu, jos uvijek jednako manifestirati na ovom komadu prostora na kojem se sada nalazim. Neke moje uloge ovdje nemaju pozornicu, a neke verzije mene nemaju ljude koji ih poznaju. Možda je zato došlo vrijeme da ne pokušavam samo sačuvati sve ono što sam bila, nego da počnem... Šta?
A onda sam razmišljala o prijateljstvu.
Podrazumijeva li prijateljstvo prisustvo? Isključuje li udaljenost nužno neke njegove dimenzije? Šta je to što može izblijediti - priča, bliskost ili šta? Bojim se toga.
Od tada se pitam hoće li me činjenica da više nisam tamo udaljiti i emocionalno: odvojiti od prijatelja, njihovih života, važnih trenutaka i malih svakodnevnih priča od kojih je bliskost zapravo sačinjena. Koliko se često moram javljati da bi ljudi znali koliko želim biti tu? Koliko i na koji način trebam pisati da bi se emocija vidjela? Kako biti tu kada nisi tu? U svim tim pitanjima gotovo nikada ne zastanem da se upitam koliko je meni potrebno. Koliko je meni dovoljno prisustva, razumijevanja i podrške.
Možda prijateljstvo ne blijedi zbog kilometara... A možda se bliskost ne mjeri brojem kafa koje smo popili, nego sigurnošću da se, kada napokon sjednemo zajedno, ne moramo iznova predstavljati.
Neke veze će možda promijeniti oblik. Neke će oslabjeti, a neke će iznenađujuće izdržati i biti još i bolje. Strah me svega, ali ipak u sebe sam sigurna. Samo što moj zadatak nije da se neprestano dokazujem kako bih spriječila svako moguće potencijalno udaljavanje. Moj je zadatak da naučim biti prisutna - i drugima i sebi - čak i kada nisam tamo gdje sam nekada bila fizikom...