Kad 'ne' izađe iz mode
Upravo sjedim u svom gotovo ritualskom nedjeljnom kafiću uz more i pijem prvu jutarnju kafu. Plan je bio sasvim kežual, odgovoriti na nekoliko mailova, a ostatak vremena posvetiti čitanju ili slušanju Okama i ovosedmičnog Lukavstva uma.
Ali nisam mogla da mi do uha ne dopre razgovor porodice koja je sjedila tik do mene.
Inače, taj intruderski običaj gajim još od malenih nogu. Ljeti bih na plaži, dok se roditelji kupaju, kuhala u nekoj svojoj dječijoj melanholiji na peškiru i slušala razgovore ljudi oko sebe. Posebno su me intrigirali Poljaci, Česi i ostali privremeni stanovnici susjednih peškira. Voljela sam zamišljati šta ti ljudi rade u oktobru, gdje žive zimi, kakve su im kuhinje, poslovi, brakovi i problemi kada nestanu more i japanke. Od fragmenata njihovih razgovora pravila sam čitave paralelne biografije. Mama mi i danas priča da sam kao mala išla od klupe do klupe, targetirala ljude koji čitaju novine i molila ih da čitaju naglas.
Love it.
Današnji involvement u tuđe živote, međutim, otišao je na nešto kritizerskiju stranu.
Za stolom do mene sjedili su roditelji srednjih godina i djevojka nešto poznijeg tinejdžerskog doba. Tetovaže, kratki topić, nikakva osuda – liberalizam je odavno uzeo svoj zamah, a uostalom i ja imam tetovažu, i ozbiljna poslovna agenda – uvjeriti roditelje da joj daju 1.600 eura za novi iPhone. Pretpostavljam novi. Ne razumijem se više ni u generacije telefona ni ljudi.
Sama želja nije me posebno iznenadila. Ljudi žele skupe stvari otkako postoje skupe stvari.
Sablasnio me način na koji je pregovor vođen.
Djevojka je oštrim, gotovo pravno sterilnim tonom iznosila argumentaciju zašto joj roditelji trebaju dati novac. Ona će im ga, naravno, naknadno vratiti. Odreći će se svih drugih zadovoljstava. Ostat će samo na dnevnoj 'marendi', koju će joj roditelji i dalje finansirati, kako bi ostatak svog budućeg novca mogla štedjeti i vraćati – njima.
Finansijski model bio je, moram priznati, inovativan.
Ipak, mnogo zanimljiviji od samog plana bio mi je položaj roditelja u toj maloj porodičnoj sjednici upravnog odbora.
Slušali su je pomno, gotovo bespogovorno, s nekom čudnom vrstom opreza, kao da mogućnost da kažu: 'Ne' uopće nije predviđena dnevnim redom. Majka je u jednom trenutku pokušala nešto savjetovati, ali je sasječena praktično u pola rečenice. Objašnjeno joj je da je njen zadatak da sasluša šta kćerka ima reći i, u konačnici, pristane.
Nakon nekoliko minuta skupila je hrabrost za još jedan pokušaj. Predložila je da pomogne oko izbora stranice na kojoj će telefon biti kupljen. I taj je pokušaj brzo eliminiran uz opasku – pomoć nije potrebna. Potreban je samo novac.
Kćerka je za to vrijeme motala duhan i vrlo posvećeno pušila cigaretu u devet ujutro, očigledno sve bliže uspješnom završetku pregovora. Otac se uglavnom smješkao i išao niz dlaku. Majka je bila opreznija, povučenija, gotovo skrušena. U zraku se osjećala ona vrsta porodične diplomatije u kojoj svi rade na tome da jedna osoba slučajno ne bude nezadovoljna.
I nekako sam imala osjećaj da ovo nije njihov prvi summit.
Na kraju su pristali.
Sretna nedjeljna nagodba bila je zaključena.
I možda bih sve to zaboravila čim popijem kafu da me posljednjih mjeseci nije više puta zatekla ista slika, u različitim varijacijama, roditelji koji kao da ne odgajaju djecu, nego upravljaju rizikom njihovog nezadovoljstva. Ne generaliziram na osnovu jednog stola u kafiću niti mislim da išta posebno znam o roditeljstvu. Nemam djecu i vrlo vjerovatno nemam pojma koliko je teško balansirati ljubav, granice, strah, vlastite greške i karakter nekog bića koje ti je istovremeno najvažnije na svijetu.
Ali nešto mi je ipak neobično u ideji da roditelj sve češće mora pregovarati za pravo da bude roditelj.
Kao da se svaki pokušaj granice može protumačiti kao napad na autentičnost djeteta, svaka zabrana kao gušenje njegove individualnosti, a svako 'ne' kao potencijalni uzrok buduće alijenacije porodične drame. Pa onda odrasli ljudi počnu hodati po jajima oko vlastite djece, nastojeći biti dovoljno dobri, dovoljno liberalni, dovoljno razumni i, prije svega, dovoljno neiritantni. Ne znam je li moderna pedagogija zaista krenula tim putem ili samo primjećujem njene karikaturalne nuspojave.
Znam samo da mi se ponekad čini da smo iz vremena u kojem se djeca nisu dovoljno slušala došli u vrijeme u kojem se roditelji boje govoriti. A između ta dva ekstrema vjerovatno postoji neko zdravo mjesto na kojem ljubav ne isključuje autoritet, sloboda ne podrazumijeva odsustvo granica, a dječija autentičnost ipak može preživjeti jednu jednostavnu rečenicu: Ne može.
I možda je najčudniji zaključak mog nedjeljnog prisluškivanja upravo taj da mi, gledajući sve te nove modele porodične diplomatije, roditeljstvo djeluje sve manje kao nešto što poželim, a sve više kao veoma dug mandat u kojem opozicija živi s tobom u stanu.