Istraživačica nezavisna :)
Sjedim na jutarnjoj kafi ovog ponedjeljka i razmišljam o kraju jedne kratke, ali životno prilično značajne ere – ere nezavisne istraživačice. Nekad sam ponedjeljkom kafu pila u jako dobrom društvu na prethodnom poslu. U međuvremenu sam naučila piti je uz afilijaciju koja nije plaćena, ali zahtijeva velika muda.
Nedavno su me na razgovoru za posao pitali kakva je to afilijacija, šta podrazumijeva i kakve odgovornosti nosi. Sasvim legitimno pitanje. Zato ću ih zabilježiti ovdje, ne bih li se nekad, daj Bože kad dobijem ugovor na neodređeno, sjetila svega što sam radila dok sam se administrativno vodila kao nezaposlena.
Prva bitna stvar kod ove tricky afilijacije jeste da nemaš radno vrijeme. Njegov raspon iznosi gotovo dvadeset četiri sata, jer se limes između rada i ostatka života ozbiljno zamuti. Pišeš, pa odeš negdje gdje nisi ni trebala ni imala potrebu otići, pa obaviš sve one poslove koji se ženi nekako podrazumijevaju, pa se vratiš pisanju. Usput se podrazumijeva i da si dostupna. Nemaš posao, je li.
Dakle, radiš k’o konj. Ali šta?
Uglavnom pišeš radove. Dovršavaš one koje si davno započela i započinješ nove, iako bi možda bilo pametnije prvo završiti stare. Istražuješ softvere, učiš nove metode, pokušavaš čitati tuđe radove, a da ti svaki drugi ne proizvede još jednu ideju za vlastiti. Posla ima dovoljno da bi se moglo zaposliti još nekoga. Samo što zasad ni ti nisi zaposlena.
Pišeš iz više razloga. Da ostaneš u toku, jer nauka ne čeka da se tvoj radni status riješi. Da ostaneš konkurentna i pokažeš da nisi za baciti. A pomalo i da urednicima, budućim poslodavcima i kome god već treba dokažeš da iza te afilijacije postoji ozbiljan rad. Kao da uz rukopis treba priložiti i potvrdu da nisi tu završila zato što te neko šutnuo nogom u guzicu.
Naravno, najveći dio tog dokazivanja obaviš pred samom sobom.
Zato je važan i drugi aspekt ove afilijacije – bilježenje aktivnosti. Toliko toga uradiš da na kraju više nisi ni svjesna šta si sve uradila. Dan prođe između analize, rukopisa, recenzije i nekoliko mailova, a navečer se pitaš gdje ti je otišlo vrijeme. Onda počneš zapisivati. Dobro dođe kad treba ažurirati biografiju, a još bolje kad te uhvati sumnja da se mjesecima samo motaš po kući.
Održavaš i saradnje. Razmišljaš s kojim kolegama nastaviti pisati, šta ko može doprinijeti :D, kako sačuvati veze sa svijetom kojem još pripadaš. Tu ima zasluga, zajedničkih interesa i socijalnog kapitala.
Potom pokušavaš nabustati sve mreže na kojima se ističe naučni rad, ne bi li kod nekoga slučajno proizvela onaj mali wow efekat. Objaviš rad, dopuniš profil, podijeliš rezultat, pa provjeriš je li iko primijetio. Ne trebamo se lagati da nam taj poticaj nije potreban. Lijepo je kad neko prepozna trud, naročito kad iza njega nema ni plate ni institucije koja bi ga povremeno spomenula.
Ipak, najvažniji aspekt ove afilijacije jeste kontinuitet. Kao i u prijateljstvu, odnos se održava prisustvom (ne nužno in vivo). Treba se svaki dan pomalo motati oko onoga do čega ti je stalo. Nekad dovršiti analizu, nekad pročitati rad, nekad samo popraviti odlomak koji te nervira već sedmicu. Ostati na fonu izvorne ideje – ostati u svijetu nauke, čak i kad ti ona iz dana u dan potvrđuje da je teška gospodarica.
Ta era sada završava, možda samo nakratko. Ostaju radovi koje treba dovršiti, ideje koje treba iskušati i ova jutarnja kafa. A ostaje i ovaj zapis, za slučaj da jednog dana, udobno smještena u ugovor na neodređeno, zaboravim koliko je posla stalo u period bez posla.