Hobotnica s perpetuum mobile motorom
Ne želim ovdje ulaziti u velike rasprave o feminizmu, postfeminizmu, ravnopravnosti, plaćenom i neplaćenom radu, niti o svim onim teorijama koje su već mnogo pametnije žene od mene otvorile i objasnile. Želim samo da negdje, makar na mojoj stranici, ostane zabilježeno koliko kućni poslovi ženi pojedu vremena. Napisah ‘pojedu’, jer sintagma ‘oduzimati vrijeme’ zvuči previše jednostavno i asocira na nešto što nam je neko oteo izvana, a stvar je zapravo mnogo podmuklija i malignija.
Kućni poslovi su stoljećima toliko lijepljeni uz ženu da su počeli izgledati kao prirodni dio njenog bića. Zamišljam evo da se žena rađa u simbiozi s metlom u jednoj, kuhačom u drugoj ruci, s popisom za trgovinu u glavi i jednim prišivenim alarmom na ruci (danas mobitelom) koji se pali čim vidi prašinu na polici.
I tako žena treba skuhati ručak, oprati suđe, pospremiti odjeću, prebrisati prašinu, usisati, iznijeti smeće, složiti stvari koje niko nije ostavio, nego su se, valjda, same pojavile po kući. Treba misliti ima li deterdženta, šta će se jesti sutra, je li veš opran, jesu li peškiri suhi, gdje su računi, kad treba promijeniti posteljinu. I sve to kao beskrajni niz sitnih radnji koje se lijepe jedna na drugu, dok dan polahko klizi.
Naravno, nije svaka kuća ista. Nekome partner pomaže (kao meni :D), neko ima dogovor, neko zaista dijeli obaveze. Ali i ta riječ ‘pomaže’ već dijagnosticira problem. Pomaže se onome kome posao pripada, a kuća bi, barem u teoriji, trebala pripadati svima koji u njoj žive.
Postoji, međutim, još jedan sloj. Šta ako žena, pored svega, zaista voli da joj je prostor uredan? Šta ako ne može leći dok sudoper nije prazan? Šta ako je nervira gomila odjeće na stolici, mrvice na podu, neuredan stol, haos u hodniku? Onda historijsko breme dobije i psihijatrijsku dimenziju, pa nije više samo stvar u tome šta mora, nego i u tome šta joj vlastiti mir ne dopušta da ostavi za sutra.
Jednom sam čula rečenicu da žena u savremenom domaćinskom svijetu ima tri opcije: djeca, kuća i ona sama, odnosno karijera. Od toga, navodno, može izabrati samo dvoje. One koje pokušaju izabrati sve troje, dobiju i dijagnozu gratis. Sada uviđam da to nije sasvim netačno. Da napravim ovo jednostavnije ako neki muškarac pročita ovaj nesretni post - nije problem samo u pranju suđa, problem je u tome što neko uvijek mora vidjeti da suđe postoji, da nestaje kafe, da je frižider prazan, da se pod treba usisati, da se gomila veša više ne može ignorisati. Taj nevidljivi dio posla, to stalno skeniranje prostora i potreba, možda je i umornije od samog rada.
A šta ako ta ista žena još želi i čitati? I to ne tri rečenice prije spavanja dok joj knjiga ne padne na lice, nego stvarno čitati, misliti, istraživati, imati unutrašnji život, znati šta se događa u svijetu, razumjeti neku teoriju, pratiti rasprave, napisati nešto, imati stav, ne biti umorna funkcionalna ljuštura s kojom se može razgovarati samo o tome gdje stoje čiste čarape i je li kupljen jogurt? I za to treba vrijeme i to ono vrijeme u kojem mozak nije izgažen sukusom dnevnih obaveza.
A šta ako žena, pored svega toga, želi još i vizuelno i estetski držati do sebe? Ne nužno zbog društvenog pritiska, nego jer joj je lijepo biti njegovana, obučena, i sl., e i to također traži vrijeme. Treba oprati kosu, osušiti kosu, njegovati lice, depilirati se, srediti nokte, izabrati odjeću, možda nanijeti šminku, možda skinuti šminku, možda samo pet minuta izgledati kao osoba, a ne kao servisna stanica. Apsurd je u tome što se od žene često očekuje da bude prirodno lijepa, spontano uredna, intelektualno zanimljiva, emocionalno dostupna i kućno funkcionalna. Možda još i da trenira.
Zato mi se čini da je žena zapravo neka čudna ukrštenica perpetuum mobile mašine i hobotnice. Vječno pokretna, s osam ruku, od kojih svaka nešto drži, briše, slaže, kuha, planira, nosi, pamti ili popravlja. I bilo bi joj tih osam ruku čak i dovoljno kada uz njih ne bi morala imati i osam unutrašnjih podsjetnika, osam savjesti i osam verzija sebe koje pokušavaju biti odmorne, produktivne, uredne, pametne, lijepe, nježne, sposobne i u miru sa svime.