Filozofija
U posljednje vrijeme osjetila sam neki nezapamćen izvor praznine. Umjesto da, po navici, padam u nepregledna prostranstva vlastitog ambisa, odlučila sam učiti nešto više o filozofiji.
Nekako me baš vuče. Dosta toga još uvijek ne razumijem, ali svaka pročitana misao, novi pojam ili filozofsko stajalište kao da me za metar povuče prema površini. U knjižnici sam pronašla zgodno rješenje: knjigu formata 'diploma u knjizi', kao jedan od onih priručnika koji obećavaju da će vas, kroz nekoliko stotina stranica, provesti od Talesa do filozofije uma, složiti nekoliko hiljada godina ljudskog mišljenja i učiniti da se osjećate kao da barem približno znate o čemu govorite.
Koliko je filozofiju moguće savladati šturim priručnikom, zaista ne znam. Vjerovatno otprilike koliko se neurohirurgija može naučiti iz priručnika 'Mozak za početnike'. Ali osjećam se bolje. Sve one fragmentirane informacije koje sam godinama skupljala, ime nekog filozofa ovdje, neka maksima tamo, Nietzsche na Instagramu, Sokrat u svemu, Camus kada je život težak (zajedno sa priručnikom u knjižnici sam uzela i Camusovu Kugu, ha, sve se poklapa) odjednom se počinju slagati na vremensku osu kojoj pripadaju.
I to mi trenutno nevjerovatno prija.
Da stvar bude zanimljivija, ove sedmice sam u jednom podcastu čula priču o tome kako velike tehnološke kompanije angažuju filozofe. U svijetu u kojem se godinama činilo da su jedina ozbiljna zanimanja ona koja u nazivu imaju IT, data, computer, engineer ili neku kombinaciju svih navedenih riječi, neko je odlučio zaposliti čovjeka čiji je profesionalni zadatak misliti. Zamišljam taj intervju za posao... „Šta znate raditi?“ „Promišljati prirodu stvarnosti.“ „Odlično. Počinjete u ponedjeljak.“
I zapravo, kada čovjek malo čita historiju filozofije, ideja uopće nije tako neobična. Mnoga velika pomjeranja ljudskog znanja počinjala su pitanjem koje je u tom trenutku vjerovatno zvučalo pomalo beskorisno. Od čega je svijet napravljen? Šta možemo znati? Postoji li istina? Šta je pravedno? Jesmo li slobodni? Šta uopće znači biti čovjek?
Filozofi su stoljećima imali dovoljno samopouzdanja da pitaju stvari koje ostali još nisu stigli formulirati. Ponekad nisu imali odgovore, ali su imali vrhunska pitanja. A dobra pitanja su, čini mi se, prilično potcijenjena ljudska tehnologija. I tu negdje dolazim do poente ove moje filozofske epizode.
Kada se nađete u velikoj praznini, kada se prethodna verzija života malo raspadne, a nova još nije sastavljena, valjda treba pronaći nešto što će vas držati dok ponovno sastavljate identitet vlastitog bića. U filozofiji bih sada vjerovatno trebala napisati nešto o spoznaji jastva, ali tek sam na početku knjige pa ne bih da se zalijećem. Još uvijek ne znam jesam li empirist ili racionalist. Nisam sigurna ni da sam najbolje razumjela sve pravce koje sam posljednjih dana podvukla markerom. Za sada znam da me solipsizam posebno ne privlači, jer mi je sasvim dovoljno nositi se sa vlastitim postojanjem bez mogućnosti da su svi ostali samo proizvod moje svijesti. Fatalizam mi također zvuči kao dosta loša strategija. Da sam, kojim slučajem, rođena u antičkoj Grčkoj i da mi neko ponudi izbor između Akademije, epikurejaca, peripatetika i stoika, vjerovatno bih otišla stoicima.
Mislim.
Epikurejci bi me, priznajem, ozbiljno mamili. Znam da se tu već filozofski saplićem i da se određene stvari međusobno baš lijepo ne slažu, ali moja zamišljena antička ličnost očito još nije završila studij. Definitivno bih vježbala elenchus. Sokratovsko ispitivanje kroz niz pitanja zvuči kao nešto za šta sam cijelog života nesvjesno trenirala. Dijalektika također. Hodala bih vjerovatno s peripateticima, jer mi je pomisao da čovjek misli dok hoda među drvećem neuporedivo privlačnija od Zoom sastanka. A onda bih, poput Hipatije, pokušala malo popraviti spolnu statistiku filozofije. Jer što više čitam, sve više imam osjećaj da je čovječanstvo dvije hiljade godina raspravljalo o prirodi svijesti, morala, države, logike, spoznaje i postojanja, a usput vrlo dugo previdjelo činjenicu da bi i žene možda imale poneku misao o tome.
Trenutno, dakle, još uvijek ništa ne znam.
Pokušavam pronaći volju za neke druge stvari, a sudeći prema novostečenom filozofskom rječniku, možda prolazim kroz neku ličnu sezonu akrazije – znam šta bih trebala raditi, ali moja volja pokazuje izrazito slab interes za saradnju.
Znam samo da mi se čita filozofija.
I da mi se ne radi apsolutno ništa drugo.
Pozz.