Dugme za refresh
Sjedim sama uz ponedjeljkastu jutarnju kafu. Kažem ponedjeljkastu jer nisu sve kafe iste. Neke su subotnje i neopterećene, neke se piju s ljudima, neke uz knjigu, a neke, poput ove, imaju okus obaveza koje još nisu ni počele. I okus iščekivanja.
Pored šoljice je telefon. Otvaram inbox. Ništa.
Spustim ga, otpijem gutljaj, pokušam misliti neku ozbiljnu i dostojanstvenu misao. O životu, naprimjer. O prolaznosti. O činjenici da sam na pragu trideset pete i da bih do sada valjda trebala posjedovati barem elementarnu emocionalnu stabilnost.
Onda ponovo otvorim inbox.
Ima nečeg istovremeno uzbudljivog i ponižavajućeg u tom pokretu prsta kojim osvježavamo ekran. Kao da iza njega ne stoji obična elektronska pošta, nego mogućnost da će nam se život upravo sada malo pomjeriti s mjesta. Da će stići odgovor, potvrda, odluka, poziv, ugovor, prihvatanje, bilo kakav znak da se nešto događa. Da nismo uzalud poslali, pitali, pokušali i čekali.
Refresh.
Ništa.
Ne mogu reći da se ne osjećam blago razočarano sobom. Uskoro ću imati trideset pet godina, a još uvijek sam u stanju povjerovati da jedan pristigli mail može popraviti cijeli dan, dok ga jedan nepristigli može pokvariti. I dalje se ponašam kao da ljudi s druge strane (editori, prijatelji, institucije i sl.) ekrana postoje prvenstveno zato da bi odgovorili meni. Kao da nemaju vlastite ponedjeljke, sastanke, rokove, djecu, bolesti, ručkove, umore i stotine tuđih poruka iznad moje. Kao da se njihove obaveze trebaju posložiti prema intenzitetu mog iščekivanja.
Znam da ne trebaju.
Možda samo još nisam naučila biti strpljiva i uviđajna prema tuđem vremenu. Možda nisam naučila prihvatiti da ono što je meni jutros pitanje važnosti nekome drugom stoji između obavijesti o promjeni lozinke i ponude za kancelarijski namještaj. Ljudi naprosto nisu slobodni onda kada sam ja slobodna. Ne razmišljaju o stvarima koje mene trenutno opsjedaju. Možda su moji veliki događaji u njihovim životima tek još jedan administrativni zadatak označen zastavicom za kasnije.
Razumno mi je to potpuno jasno.
Moj palac, međutim, nije razumno biće.
On otvara inbox prije nego što stignem odlučiti da ga neću otvoriti. Zatim slijedi ono kratko, gotovo heroinsko uzbuđenje dok se kružić na ekranu okreće: možda je stiglo. Možda se upravo sada nešto promijenilo. Možda će jedna rečenica nepoznate ili polupoznate osobe potvrditi da vrijedim, da sam uspjela, da se trud isplatio...
A kada ništa ne stigne, ne dogodi se zapravo ništa strašno. Život ostane isti kakav je bio prije tri sekunde. Kafa je još tu. Ponedjeljak također. Imam knjige koje želim pročitati, tekstove koje želim napisati, ljude koje mogu nazvati i noge kojima mogu otići negdje gdje se stvari događaju bez interneta.
Ali ostane ona mala praznina. Sitno razočarenje zbog događaja koji se nije dogodio, iako mi niko nije obećao da će se dogoditi baš danas.
Previše je života već otišlo na ovakve stvari. Na čekanje da neko odgovori, potvrdi, odobri, pročita, odluči. Na zamišljanje šta bi moglo pisati u poruci koja još nije napisana. Na mentalne razgovore s ljudima koji u tom trenutku vjerovatno sasvim mirno jedu sendvič, nemajući pojma da su u mojoj glavi odgovorni za tok čitavog ponedjeljka.
I bilo bi lijepo reći da sam sada doživjela malo prosvjetljenje. Da sam okrenula telefon ekranom prema stolu, popila kafu dok je još bila topla i odlučila živjeti u sadašnjem trenutku. To bi bio uredan, zreo i književno zahvalan kraj.
Nisam.
Ponovo sam pritisnula refresh.
Poyy :).