Dijagnoza ničega
Postoji jedna tiha, rekla bih i sramotna vrsta nezadovoljstva koja se javi onda kada osjetimo da nas neko blizak nije razumio. Ne mora se dogoditi ništa veliko, najčešće se taj momentum svede na pogrešan ton ili izostanak pitanja, na rečenicu koja je možda bila bezazlena, ali je pala na već okrznuto mjesto. I onda se sve zatvori, ili otvori...
Najčudnije je što u takvim trenucima ni sami ne znamo objasniti šta se tačno desilo. Znamo samo da nas je nešto okrznulo. Kao da se otvorilo ustajalo, mutno vrelo nezadovoljstva koje je do tada mirovalo, a onda je jedna sitnica bila okidač. Čovjek tada očekuje da ga neko razumije bez mnogo riječi i to je možda jedna od najtežih stvari u bliskim odnosima, jer od najbližih često očekujemo da nas pročitaju bolje nego što mi čitamo sami sebe. U nama se pomiješaju umor, strah, potreba za pažnjom, neka stara ranjivost i trenutna razdražljivost, ali umjesto da priznamo kako ni sami ne znamo šta nam je, mi očekujemo da neko drugi artikuliše nemir. I ako ne uspije, lako ga proglasimo krivim.
Nije me razumio. Kod nas žena, ta rečenica često dođe u muškom licu.
Koliko toga stane u tu rečenicu. Ipak, odrasli odnosi teško podnose takvu vrstu nijemog zahtjeva jer nas ljudi mogu voljeti, ali ne mogu uvijek znati gdje tačno boli. Naročito ako ni mi ne znamo pokazati mjesto. Pa se dogodi da naš unutrašnji nered dobije prostornu adresu. Kriv postane onaj ko je najbliži, jer je najdostupniji.
A možda nas, zapravo, nije toliko povrijedilo njegovo nerazumijevanje koliko nas je uplašilo vlastito nezadovoljstvo.
Postoji i ono stanje koje čovjeku ne da mira čak ni onda kada bi, po svim razumnim mjerilima, trebao biti zadovoljan. Imaš dane koji izvana izgledaju sasvim pristojno. Imaš ljude koji te vole, nekoliko sigurnih stvari, sitne radosti koje bi trebalo znati cijeniti. I opet se u tebi nešto komeša. Ne možeš reći da si nesretan, ali nisi ni miran. Nemaš veliki razlog za tugu, ali nemaš ni onu lakoću koju si zamišljao da će doći sama od sebe čim se život malo posloži.
Tada nezadovoljstvo postaje posebno nezgodno, jer nema jasnu vizuru.. Ne možeš ga uhvatiti za početak ni privesti kraju. Ono samo tinja i čeka pogodnu priliku.
I tu počinje kvarenje bliskosti.
Druga osoba možda pokušava, ali svaki njen pokušaj nekako promaši. Ako pita, pita pogrešno. Ako šuti, nije joj stalo. Ako savjetuje, ne razumije. Ako samo sluša, premalo je. Čovjek tada, svjesno ili ne, počne drugome oduzimati volju da mu priđe. Ne zato što je nemoguć za voljeti, nego zato što je nemoguće stalno polagati ispit iz tuđeg raspoloženja.
To je taj literarno ižvakani začarani krug. Nema velikih lomova, nema teških riječi. Samo se polako stvara umor. Jedna osoba se osjeća neshvaćeno, druga se osjeća nedovoljno. Prva se povlači jer nije dobila ono što joj treba, druga se povlači jer više ne zna šta se od nje traži. I tako se dvoje ljudi, koji su možda jedno drugom najbliži, počnu gledati preko nevidljive udaljenosti.
Ne znam gdje taj krug tačno prestaje. Možda tamo gdje čovjek prvi put uspije zastati prije nego što svoje nezadovoljstvo prevede u optužbu. Tamo gdje se usudi otvoreno upitati sebe da li me ova osoba zaista nije razumjela ili sam ja od nje tražila da razumije nešto što još nisam izgovorila? Da li mi treba razgovor ili potvrda da sam u pravu? Da li sam povrijeđena zbog nje ili se samo dugo nosim sa sobom?
Stoici mi se u tome čine kao dobra škola zato što su znali koliko je opasno vlastiti mir predati tuđoj reakciji. Ako od nečijeg tona ili rečenice zavisi cijela naša unutrašnja ravnoteža, onda smo sebe smjestili na vrlo nestabilno mjesto. Niko nas ne može uvijek pogoditi u milimetar. Ni najbliži. Ni najdobronamjerniji. Ni oni koji nas zaista vole.
To opet ne znači da nam razumijevanje ne treba. Naprotiv, malo šta čovjeku toliko znači kao osjećaj da je viđen bez mnogo objašnjavanja. Ali možda zrelost počinje onda kada prestanemo očekivati da nas drugi stalno spašavaju od nejasnoće koju ni sami nismo spremni imenovati.
Bliskost nije vidovitost.
Možda jednostavno svako nezadovoljstvo i ne mora imati krivca. Neka nezadovoljstva samo nose tuđe ime, a zapravo pripadaju nama, onome što smo prešutjeli, umoru koji smo dugo potiskivali, sjećanjima koja se ne vraćaju slučajno, nego onda kada u nama prepoznaju otvorena vrata. Čovjek, valjda, cijeli život uči hodati tim hodnicima i upoznavati sebe bez potrebe da svaki mrak odmah iznese pred drugoga.
Jer za neke unutrašnje prostorije ne treba tražiti izlaz prema van. Dovoljno ih je osvijetliti u sebi.