Dežurna za sve
U posljednje vrijeme toliko preispitujem sebe da mi više i ne treba niko drugi da posumnja u mene. Pokrijem ja to sama.
Jesam li nešto pogrešno rekla, jesam li trebala prešutjeti, je li moj ton bio čudan, jesam li nekoga razočarala? Nekad razgovor završi za pet minuta, a ja se njime bavim još dva dana. Druga osoba vjerovatno ode po hljeb i nastavi živjeti. Ja ostanem da ustanovim odgovornost.
Ne znam kako bih nazvala taj svoj problem, ali kad pogledam širu sliku, dođe mi da kažem da sam postala kukavica. Uvijek sam spremna razmotriti tuđu stranu, razumjeti okolnosti i pronaći još neko objašnjenje zašto se neko ponio kako se ponio. Kad dođem do sebe, strpljenje mi naglo opadne. Tu bih već morala znati bolje.
Dok sam bila mlađa, to nastojanje da budem dobra i prihvatljiva svima nekako mi je lakše išlo od ruke. Imala sam više energije, a možda sam i manje primjećivala koliko je trošim. Vjerovala sam da se uz dovoljno obzira može izbjeći gotovo svaki konflikt. Samo treba paziti šta govoriš, procijeniti raspoloženje, malo popustiti i, po potrebi, praviti se da ti nešto nije zasmetalo.
Ispod sve te finoće, čini mi se, stajao je prilično jednostavan strah. Da ne ostanem sama.
Zato mi je i danas lakše ostaviti sumnju u sebi nego je izgovoriti pred nekim. Navučem poker-lice, kažem da je sve u redu i nastavim. Poslije, naravno, nasamo održim višesatnu raspravu u kojoj konačno kažem sve što mislim. Izvanredno sam odrješita kad nema nikoga da me čuje.
Zašto baš ove subote razmišljam o tome? U ponedjeljak mi je prvi radni dan. Nova institucija, druga država, ljudi koje uglavnom ne poznajem. Uz ono normalno uzbuđenje pred početak, javlja se i jedna sasvim konkretna bojazan. Da ću, prije nego što naučim gdje šta stoji, već ponuditi da nešto završim, preuzmem i pobrinem se. Pa još reći da mi nije problem, za svaki slučaj, da nikome ne bude neugodno što meni možda jeste.
Voljela bih ovaj put malo usporiti. Vidjeti šta se od mene zaista očekuje prije nego što sama proširim opis svog posla i karaktera na sve što drugima zatreba.
Nekako sam mislila da čovjek do trideset četvrte već postane stabilan, odrješit i siguran u sebe. Kao da uz rođendan dobije i sposobnost da kaže „ne mogu“ bez naknadnog obrazloženja na dvije stranice. Evo, izgleda da se taj dio ipak mora posebno učiti.
Ponekad mi zato dođe da kažem da je vezivanje za ljude opasna rabota. Čvor s vremenom počne žuljati. Onda se zapitam koliko sam ga i sama stezala, svaki put kad sam prešutjela nešto važno samo da se odnos slučajno ne olabavi.
Ne bih voljela postati hladnija. Voljela bih moći ostati bliska s ljudima i onda kad im nisam sasvim po volji. Izdržati malo neslaganja, a da odmah ne provjeravam jesam li još dobrodošla.
U ponedjeljak počinjem raditi na novom mjestu. Za ono staro, dežurne za sve, još pokušavam napisati otkaz.