Bravo, Mill
Nisam Einstein i ne baratam vremenom na njegovom nivou, ali kako starim, sve mi je jasnije da petnaest minuta i petnaest minuta mogu biti dvije sasvim različite stvari. Doduše, moja relativnost ima više veze sa stomakom nego s fizikom. Ne bih je nudila kao doprinos nauci, ali za potrebe ove kolumne imam sasvim pristojan empirijski materijal – vlastiti život.
U posljednje vrijeme vrijeme mi prolazi gotovo bez mog učešća. Ustanem, nešto započnem, nešto drugo prekinem, odgovorim, pošaljem, obećam. Dok pokušavam pohvatati dinamiku svega što me preplavljuje, već je vrijeme za spavanje. Koje, naravno, dočekam s osjećajem da sam još nešto trebala.
Razmišljam o meditaciji. Zasad uglavnom razmišljam, što mi se čini kao vrlo dosljedan način da i od odmora napravim dodatni misaoni angažman. Unutrašnji damari u stomaku uredno me podsjećaju da nešto moram. Čak i kad ne znam šta, osjećaj obaveze je tu. Nikad ne izostaje.
Sa stoicizmom sam, kako je već i poznato, u korektnim teorijskim odnosima. Razumijem da ne moram pohrliti za svakim podražajem i da moje uznemiravanje neće povećati kontrolu nad svijetom. Onda se uznemirim što to razumijem, a još ne primjenjujem.
Ipak, postoje trenuci koji se nekako izvuku iz tog režima. Traju deset ili petnaest minuta, a ostanu u meni toliko dugo da ih se sjetim i mjesecima kasnije. Dok čitave sedmice jedva razlikujem jednu od druge, tih nekoliko minuta mogu ponovo prizvati gotovo bez napora.
Nedavno mi se dogodila jedna takva jutarnja kafa. Ovaj put izvan one poznate prčvare, u nešto prostranijem ambijentu, s ponešto akvarijskog ugođaja. Petnaest minuta koja su mi dala elana za mnogo više od petnaest minuta života. Još mi se vraća taj osjećaj, usred sasvim drugih poslova i dana, kao nešto od čega se mogu ponovo malo zagrijati.
Pa sam počela razmišljati o tome koliko uporno brojim. Sate rada, završene zadatke, dane do sljedeće obaveze. Čak i kad mi nedostaje druženja, prvo kažem da bih voljela imati više vremena. Kao da je količina jedino što mi fali. A onda me jedna kratka kafa podsjeti koliko se toga može dogoditi u vremenu koje bih inače otpisala kao nedovoljno.
Tu mi se pridružio John Stuart Mill. Naknadno, kroz čitanje i pretragu ima li taj osjećaj sebi pripsanu teoriju. I ima. Millov kvalitativni hedonizam. ... počiva na ideji da se zadovoljstva razlikuju i po kvalitetu, pa se njihova vrijednost ne može procjenjivati samo prema intenzitetu ili trajanju. Posebno vrednuje zadovoljstva koja uključuju mišljenje, osjećaje, imaginaciju i naše moralne sposobnosti. Veća količina nekog užitka zato ne mora nadomjestiti ono što nam daje druga, vrednija vrsta iskustva.
U toj sam ideji prepoznala nešto od te pomenute kafe. Zadovoljstvo zbog kojeg se čovjek osjeti emotivno prisutnijim i zainteresovanijim za sve što ga poslije čeka. To mi se čini dobrim razlogom da petnaest minuta vrednujem više nego neka mnogo duža sjedenja kojima sam prisustvovala uglavnom iz pristojnosti.
Ne bih baš tvrdila da sam jednom kafom potvrdila filozofsku teoriju. Mada bi mi, priznajem, takva metodologija izuzetno odgovarala. Ali nešto sam ipak iskusila i naučila imenovati. Dok me kvantitet stalno požuruje da dodam još, kvalitet mi ponekad omogući da od nečega kratkog dugo živim.
Po satu je trajalo petnaest minuta. Po onome što je ostalo, još traje.
Bravo, Mill.