Bez laptopa...
Upravo sjedim, pijem kafu i čekam svoj red na javnom laptopu gradske knjižnice. Ispred mene je stari rokovnik, onaj preživjeli predmet u kojem se nalaze lozinke za sve moje male i velike ulaze u svijet. Mailovi, aplikacije, društvene mreže, dokumenti, umjetna inteligencija, korisnički računi. Ukratko, sve ono bez čega danas čovjek teško radi, a ponekad se čini, teško i postoji.
Laptop mi je sinoć crkao.
Ta rečenica je kratka, ali u njoj se srušio cijeli jedan ured. Raspored, posao, osjećaj kontrole, planovi za dan i krhka iluzija da sve držim pod kontrolom dok god imam ekran ispred sebe. Srušio se, da budem sasvim iskrena, i mali dio dostojanstva. Jer nema baš mnogo dostojanstvenog u trenutku kada odrasla osoba sjedi u knjižnici, prebire po rokovniku i čeka da joj se oslobodi javni laptop kao da čeka prijem kod doktora za vlastiti profesionalni opstanak.
Dok čekam da se utvrdi sudbina mog sivog plastičnog saputnika, pokušavam shvatiti šta mogu uraditi s olovkom i papirom. Mogu zapisati obaveze, pročitati nekoliko stranica knjige, nervozno prelistavati rokovnik i praviti se da je sve u redu. Ali moja produkcijska krivulja neće se ozbiljno pomjeriti dok ne dobijem tastaturu, internet i pristup vlastitim nalozima.
Malo mi je žao što su papir i olovka postali neka vrsta rudimenta sadašnjice. Nekada su mi bili sredstvo rada, zabave i mašte. Imala sam sveske za citate, planove, ideje, dnevnike, započete priče i važne rečenice iz knjiga. Trudili smo se da pišemo uredno, da rukopis bude lijep... Danas postoji nova vrsta urednosti. Digitalna urednost. Folderi moraju imati smisla, aplikacije biti poredane, dokumenti sinhronizirani, a računi potvrđeni. Čovjek više ne dokazuje samo rukopisom da je uredan. Dokazuje pristupom.
U tome ima nečeg smiješnog, ali i pomalo poražavajućeg. Radimo na laptopu da bismo zaradili novac kojim ćemo kupiti bolji laptop na kojem ćemo još više raditi. Čuvamo dokumente u oblacima, ali čim se pokvari jedna siva plastična kocka, osjetimo da nam se nebo spustilo na glavu. Sve je navodno dostupno, pohranjeno i sigurno, a onda se čovjek u jednoj sekundi pretvori u nekoga ko ne zna šta bi sa sobom dok ne dođe do ekrana.
Možda sam privilegovana što se veliki prelaz s analognog na digitalno dogodio baš u mojoj generaciji. Rođena sam 1992. godine, dovoljno rano da pamtim sveske, fiksni telefon, albume sa slikama i poruke pisane rukom, a dovoljno kasno da mi digitalni svijet nikada nije izgledao kao strana država. Moja mama, generacija 1972, taj svijet često doživljava drugačije. Njoj aplikacije, portali, tokeni i potvrde nisu prirodan nastavak svakodnevice, nego stalno novi oblik snalaženja.
Digitalni jaz zato postaje pitanje ritma u kojem je svijet promijenio pravila. Niko nas, zapravo, nije naročito pitao želimo li taj prelaz. On je stigao kao neka vrsta evolucijskog čina, tiho i neumoljivo, pa se pred njim čovjek može buniti koliko hoće, ali na kraju preživljava onako kako se uvijek preživljavalo: prilagodbom. Nekome je ekran postao produžetak života, a nekome je ostao jezik koji mora učiti u hodu. Moja generacija još uvijek ima čudnu ulogu prevodioca. Razumijemo analogni jezik svojih roditelja i digitalni jezik vlastite svakodnevice. Ali i mi se, evo, vrlo lako pretvorimo u ljude koji sjede u knjižnici i shvataju da im samostalnost zavisi od punjača, tastature i stabilne internet veze.